Mirna Karzen

Imam 51 godinu i nikad se nisam bolje osjećala. Životno, mladoliko i prepuna pozitivne energije… Pronašla sam svoj eliksir mladosti. Moj holly trail je – brdsko trčanje. Već se dugo spreman napisati ovaj blog, još od svojeg okruglog, 50-tog rođendana, ali me je svaki put nešto spriječilo. Nekad je to bila lijenost, nekad manjak motivacije, nekad razmišljanje tipa “pa nije to sad nešto neuobičajeno, ima nas mnogo, svakim danom sve više koji trče…” Pa, zašto, onda, sad konačno pišem? Pojavio se je jako dobar razlog, jedan od onih koji se ne mogu zanemariti. Uspjela sam završiti svoju dosad najdužu utrku – 67kilometara na legendarnoj utrci “100 milja Istre” – green trail od Buzeta do Umaga. Ponosna sam na ovaj uspjeh. Svako toliko izmami mi osmijeh na lice i sjećanja na prelijepu brežuljkastu stazu. Kad sam pod stresom, samo sebi kažem: “Ma, što se nerviram, pa prošla sam 67 kilometara…”

OVO ĆU RADITI DO KRAJA ŽIVOTA

Prije nekoliko godina, točnije do trenutka kad mi je frendica Anita (hvala ti Anita!) javila da je pokrenuta Outdoor run and trek, sadašnja Zagrebačka treking škola, u koju sam se istog trenutka upisala, riječi kao trail i utrka nisu postojale u mom vokabularu. Trčala sam i planinarila, ali nikad zajedno. I nikad baš više od pet kilometara, osim Zagrebačkog Noćnog cenera, koji je jedini postao i ostao moja tradicionalna utrka. I to samo zato što se zbiva oko mog rođendana, pa onda otrčimo i odemo na kolače. Motivacija za, meni dosadno,  cestovno trčanje.

Otkrivam nova mjesta, nove planine, nove vrhove. Novu sebe. Tu, nekad šeprtljavu nesportašicu. Povezala sam moju novu ljubav s poslovnim poduhvatima. lani sam s timom pokrenula Medvednica outdoor festival…

A motivacija trenutno ima mnogo. Bezbroj. Pivo nakon treninga u Maksiću utorkom i četvrtkom. Druženja i trenkanja subotom na našem najdražem brdu. Prijateljstva koja će trajati (jer kad s nekim jednom čučneš u grm na utrci to je prijateljstvo zauvijek :-)). Nova poznanstva na dugim stazama. Izazovi. Prepreke. Postavljanje novih granica. Jer tko zna što nas čeka sljedeće godine? Uzbuđenje je stalno prisutno, svakodnevno. Leptirići. Osjećaj ispunjenosti. Misao: ovo-ću-raditi-do-kraja-života.

Kad gledam unatrag, nije naravno bilo lako, jer kako sad još uklopiti i treninge tri puta tjedno u moj već prebukiran život? Imam obitelj, sina tinejdžera, vodim udrugu i konzultantsku tvrtku, često putujem… U početku sam znala odustati od treninga u zadnji čas. Subotom ostati u krevetu ako pada kiša. Ali onda je nastupio big bang, glasan KLIK u glavi koji mi je postavio prave prioritete. Na sastancima sam se počela dizati s isprikom da moram na trening. Putovanja sam počela planirati oko utrka.

A na treninzima sam bila u početku šeprtljava. Prava plavuša. Na prve sam se treninge naše školice pojavila u flair hlačama za pilates. Tajice za trčanje? Dryfit majica? Nikad čula… Na subotnje treninge teglila bih ogroman ruksak prepun hrane, odjevnih predmeta za razna godišnja doba i hektolitre vode. Uredno sam se gubila na trekingu i pravila da znam kako usjeveriti kartu. Na utrkama nisam mogla procijeniti kad jesti i piti, pa me je hvatala slabost. Ali, krenule su i prve male pobjede, Velebit ultra trail, naš ispit za moju tada drugu godinu škole – opakih 25 kilometara na žestokom suncu. Zrmanja, Baška, Papuk, Istra brdski maraton. Pa underground lige – moj omiljeni JGL – Jutarnja gelender liga koja kreće svake prve srijede u 5:30 sati do vrha Sljemena.

OŽIVLJAVAMO MARKUŠEVAC

Medalje su se počele redati, čak i jedna pobjeda, drugo mjesto na zimskoj Sljeme trek tour 2017 ligi. Ustanovila sam da obožavam zimu, snijeg, blato, led i #snowrunning. Da volim buđenje u 4 sata i jutarnja bauljanja po Sljemenu. Ili noćne utrke kad visiš na granama i upadaš u potoke. Čeona lampa je postala moj najbolji prijatelj. Otkrivam nova mjesta, nove planine, nove vrhove. Novu sebe. Tu, nekad šeprtljavu nesportašicu.

Sa sastanaka Mirna danas odlazi s objašnjenjem da mora stići na trening

Povezala sam tu moju novootkrivenu ljubav i sa poslovnim poduhvatima. Prošle sam godine sa timom pokrenula Medvednica outdoor festival (formerly known as Markuševec Outdoor festiva) koji polako raste, postaje prisutan u ogromnoj navali raznih outdoor festivala, utrka, događanja. Ja, kojoj riječ utrka nije bila u vokabularu, sad sam u konkurenciji sa drugim Outdoor festivalima. Oživljavamo Markuševec, u našoj viziji, zagrebački outdoor centar. Uključujemo lokalnu zajednicu, školu, gradsku četvrt. Pokrećemo aktivnosti za sve generacije. Pokušavamo uvesti outdoor edukaciju u nastavni program. I sve to zbog brdskog trčanja. I viška kisika. Koji ti udari u glavu pa si puna energije. I sretna.

Možda starim. Kao i svi mi. Ali činim to nepodnošljivo polako. Sa iskricom u oku. Osmijehom. I često, vrlo često blatom na nogama.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here