Snježana Mlinarević

Kampanju BUDIMO RAVNOPRAVNI, koju Udruga “Žene 50+” provodi pod pokroviteljstvom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, nastavljamo razgovorom s još jednim muškarcem. Naš sugovornik nema ni trunke zazora kad je riječ o ljudskim pravima, pa time i o pravima žena. MIROSLAV GAŠPAROVIĆ dugogodišnji je ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt,  likovni kritičar, profesor povijesti i filozofije, kustos i voditelj različitih zbirki slikarstva. Smatra za sebe da je prvo kustos, a tek onda ravnatelj. U MUO je “opkoljen” suradnicama, no to njemu nije problem. Kaže da ni tema ravnopravnosti spolova nije njegova tema, ali, nažalost, jest društvena. I to sve više, jer se po pitanju ljudskih, pa time i ženskih prava vraćamo u 19. stoljeće. Mnogi se  intelektualci čude kako je to moguće, pa je tako i u slučaju našeg sugovornika, no, društvena je klima je poražavajuća, i to  toliko da se uspijeva pokrenuti velika društvena energija oko zahtjeva za raspisivanjem referenduma za poništenje Istanbulske konvencije. Između ostalog, i zato je važno čuti glas muškaraca koji su svjesni problema i žele o tome govoriti.

Kultura je postala feminizirana profesija. Kakav je odnos snaga u MUO i drugim kulturnim institucijama, ako imate podatke?

MUO je potpuno feminiziran. Osim mene svega je još par muškaraca u “gornjim ešalonima”.Trenutno nema niti jednog kustosa, ako se mene ne računa, jer ja radim i drugi posao, i naravno, tu je tehnička služba koja ipak ima više muškaraca pa donekle poboljšava “krvnu sliku”. To nije iznenađujuće s obzirom da je na studiju povijesti umjetnosti i srodnim znanostima oko 90 posto žena. Slično je u gotovo svim muzejima i ostalim kulturnim institucijama. Ne vidim u tome nekakav poseban problem. Naravno, rad u ženskim kolektivima ima svojih specifičnosti, ali, konačno, ipak se prvenstveno radi o osobnim karakterima koje je potrebno uskladiti pa onda stvari funkcioniraju, bez obzira na spol.


Kako birate suradnike, nije valjda da se samo žene javljaju?

Naravno da se ne javljaju smo žene, ali se javljaju ipak u velikoj većini. No, bez obzira na to, što se mene tiče uvijek prevladava kvaliteta osobe, karakter, životopis, preporuke i konačno onaj neki osjećaj koji je teško definirati, a koji govori hoće li se konkretna osoba dobro uklopiti u tim s kojim radite. Može netko biti “genijalan”, ali ako razara tim postaje kontraproduktivan i samim ti se diskvalificira.

Kao ravnatelj MUO kako uspijevate izaći na kraj sa mnoštvom žena. Imaju li žene svoj lobi kojim uspijevaju postići sve što žele? Ili su i one podijeljene u kružoke?

Ne znam, to morate pitati njih, kako izlazim na kraj s njima. Kao s ljudima. Ja jednostavno ne vidim razliku. Kao da muškarci nemaju svoje kružoke, ogovaranja, podmetanja itd. Iako, znam se šaliti i reći da bih trebao dobiti barem 20 posto veću plaću za psihoterapeutske usluge koje pružam. Ali, opet, u svakom kolektivu postoje trvenja i neslaganja, i ogovaranja i muškim i ženskim društvima, no, bitno je da to ne prijeđe granice i da se poslovi mogu na vrijeme i kvalitetno obavljati i završavati.

Kako gledate na ravnopravnost žena u hrvatskom društvu općenito. Na javnoj sceni to i nije baš tema, pa kako je tek u praksi?

Iz svega prethodnog mogli ste shvatiti da to za mene nije tema, jer ne vidim i ne radim nikakve razlike između žena i muškaraca. No, nažalost, u našem društvu to jest tema. Posebno je žalosno da se ponovo aktualiziraju neke teme iz problematike položaja žena koje smo svi mislili, dapače bili uvjereni, da su davno riješene. Ovaj povratak u goru prošlost koji se zbiva oko nas, u kojoj se dovode u pitanje neka temeljna ljudska, pa tako, naravno i ženska prava zastrašujuće je.

Pratite li događanja na svjetskoj sceni gdje niču snažni ženski pokreti, a svaka velika kompanija koja drži do sebe ističe gender equality, odnosno rodnu ravnopravnost, kao strateški cilj?

Naravno, to je u kompaniji MUO riješeno. To bi trebao biti cilj cijelog društva, a ne lupetanje o Istambulskoj konvenciji kao o, maltene, propasti svijeta. Kad su u Italiji prihvatili Istanbulsku konvenciju papa je bio Benedikt XVI, poznat kao vrlo konzervativan papa. No, on tada nije rekao niti riječ protiv, pa me ova situacija u nas pomalo zbunjuje. Jesmo li mi papskiji od pape?

zastrašujuć je Ovaj povratak u goru prošlost koji se zbiva oko nas, u kojoj se dovode u pitanje neka temeljna ljudska, pa tako, naravno i ženska prava…

I moderni svjetski političari, Macron i Trudeau snažno se zalažu za prava žena, ali i konkretno rade na tome. Zašto kod nas nema političara koji bio prepoznat u javnosti po zalaganju za ravnopravnost žena na svim razinama?

Nema ih zato jer se mi vraćamo u 19 st. Ipak, ispada da je premijer Plenković naš Trudeau, jer je unatoč otporima uspješno progurao ratifikaciju Istanbulske konvencije.

Žene iznad 50 godina, koje okuplja naša Udruga “Žene 50+” izložene su uz sve, i dobnoj diskriminaciji koja zadire tako daleko da im ugrožava egzistenciju. Bitka protiv predrasuda i sveprisutni ageizam ili dobizam nisu javna tema. Ima li mogućnosti da se promijeni slika zrelih žena koje imaju iskustvo i znanje ili su one trajno otpisane za novo zapošljavanje i napredovanje u poslu ?

To je apsurd našeg društva. No, ovdje se ne radi samo o ženama već uopće o odnosu prema onima koji su stekli veliko životno i radno iskustvo, a mi ih se odričemo i odbacujemo ih. U našoj je struci to vrlo izraženo. Morao bi se osmisliti način koji bi omogućio onima koje žele i mogu da ostanu u radnom procesu i nakon što dođu u godine za mirovinu. Nedavno sam čuo da se slično nešto pokušava napraviti s umirovljenim policajcima i vojnicima. Oni relativno rano idu u mirovinu i navodno se promišlja o tome kako da im se omogući da nastave raditi u nekim drugim svojstvima. Ako je to istina, a nadam se da jest, jer je to pametno, možda bi se to moglo primijeniti i na druge profesije. I to jednako na žene i muškarce. U najrazvijenijim zapadnim zemljama ljudi rade dokad žele. Ne sprječava ih se niti kažnjava ako to čine, kao što se događa kod nas. Ageizam i ideal vječne mladosti je drugi problem. Ipak, imam dojam da se neke stvari mijenjaju otkako je baby boom generacija ušla u najbolje 50/60+ godine. Čini mi se da se više obraća pažnja potrebama ljudi tih godina, pa vjerujem da će to imati implikacije i na položaj žena u tom životnom razdoblju.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here