Tamara Rogić

Skrolam Facebook stranicom Rijeka 2020. Broj aktivnosti znatno se povećao posljednjih mjeseci, a naročito posljednjih godinu dana otkad Željka i ja pratimo što se to tu događa. Krajem oka zamjećujem da svako događanje nema više od tridesetak “smajlića” i prstića na gore. A komentara ni do pet po događanju. Žalosna sam. Moji Riječani i Ekipa Rijeka 2020 još uvijek nisu na Mi. Na timelineu stoji: polovica 2018. prijelaz je sa mapiranja na produkciju. Publiku izgleda nisu još isproducirali. Tek što sam to pomislila, evo naslova radi kojeg zaustavljam skrolanje: 24. travnja ”krenula je kontinuirana edukacija iz razvoja publike koja će trajati čitavih godinu dana”. Veselim se i pitam se kad će se produkcija publike i vidjeti. Jer, da, po prirodi sam nestrpljiva i brza.

NEFORMALNO, ALI PRODUKTIVNO

Želim doznati više o toj edukaciji. Webstranica Rijeka 2020 također svjedoči rasplamsavanju aktivnosti. Hm, možda samo rasplamsavanju broja pravaca, a ne i aktivnosti jer neki programi kao npr. Dopolavoro ili Slano i Slatko nakon siječnja i nemaju novih objava. Ali zato drugi kao Doba moći, Dječja kuća, Lungomare rascvjetali su se u travnju i svibnju kao i proljeće. Edukacija o razvoju publike je u programu Učionica. Natječaj za ovu jednogodišnju edukaciju najavljen je još negdje u siječnju, a u ožujku je održan uvodni seminar. Prijava na seminar bila je produžena nekoliko dana u odnosu na početne datume. Naravno da se odmah pitam je li to zato što je broj prijavljenih bio premali? Hm, hm još uvijek EPK-ovci ne znaju zainteresirati ljude.

Organizatori događanja u okviru EPK još muče muku s edukacijom publike

Pregledavam slike sa seminara iz ožujka. Posjećenost je zavidna. Atmosfera, čini se, također. Publika je aktivna u razmjeni mišljenja među sobom, pravljenjem vlastitih bilježaka, govornici aktivno uključuju publiku u svoja izlaganja, sjede ex-katedra na stepenicama malenoga podija, šeću među publikom, znam da su govornici samo zato što drže mikrofon u ruci. Tko zna možda je netko bio i dio publike. A sve se to održava u kulisama Palacha, sa svojim grafitima punim zidovima. Složit ćete se sa mnom kad kažem da je atmosfera neformalna, ali produktivna. Kažu da se na primjerima najbolje uči. Ovako iz daleka, osjećajući atmosferu posredstvom fotografija rekla bih da je seminar svojim primjerom angažmana publike uspješno prenio jedan djelić široke palete znanja i aktivnosti vezanih za temu produkcija publike.

Ispada da su svi frustrirani, i građani i organizatori. Kao loš brak. Ovisni smo jedan o drugome, ali ne vidimo, onako stvarno, jedan drugoga…

Fotografije sa seminara izazvale su u meni pozitivnu emociju, pobudile su želju za sudjelovanjem, entuzijazam. Entuzijazam za sudjelovanjem u nekom projektu koji pršti baš tom energijom koju vidim na fotkama. Jedan od ključnih govornika seminara upoznao je publiku s pet koraka aktiviranja građana za neku građansku inicijativu. Prvi je korak EMOCIJA, kaže Dietachmair, i dodaje: “Zahvaljujući njoj, umjetnički projekti funkcioniraju kao katalizator koji potiče ljude da pokažu ono što imaju u sebi i vlastitu snagu. Istraživanja govore kako ljudi žele iskazati svoje strahove i ljutnje, samo im treba dati priliku ili je trebaju sami stvoriti”.

Zamijenit ću “umjetnički projekt” sa “željom za prijenosom znanja”, jer to su za mene seminari, a u jednom širem smislu poimanja umjetnosti na kraju krajeva i umjetnički projekti. Vraćam se na fotogrfije jer želim razumjeti svoju pobuđenu emociju, entuzijazam. Čime je ona pobuđena? Atmosferom u publici prvenstveno, a onda i cjelokupnom interakcijom prostora, govornika i publike. Tko je tu atmosferu stvorio? Govornici vlastitim pristupom seminaru. Ako je u meni probuđen entuzijazam preko slika, onda su ga govornici morali imati u sebi na bacanje. Obožavam kad vidim da netko prakticira ono što govori.

FRUSTRACIJE NA SVE STRANE

Vrtim po glavi slike i tekstove EPK od zadnjih godinu dana (što vrijeme brzo ide!). Emocija koje se najviše sjećam je smjesa frustracije i melankolije. Ove su emocije izazvane prvenstveno reakcijama građana na aktivnosti i neaktivnosti EPK-ovaca. I da se razumijemo, nisu to samo emocije onih koji možda i ovako i onako nisu zainteresirani za kulturna događanja u gradu. Nego i onih koji su se aktivno željeli uključiti, a predložene ideje za suradnju su im bez ikakvog šireg ili užeg objašnjenja odbijene od EPK-ovaca. Pa onda i frustracija EPK-ovaca oko nezainteresiranosti građana. Jer, kako sami kažu, njihov veliki angažman oko osmišljavanja programa i dovođenja ove manifestacije u Rijeku građani ne prepoznaju. Ispada da su svi frustrirani i građani i organizatori. Kao loš brak. Ovisni smo jedan o drugome, ali ne vidimo, onako stvarno, jedan drugoga. Nije ni čudo da i ja osjećam frustraciju i melankoliju na daljinu.

Kako probuditi entuzijazam u sebi, a onda i kod publike, dragi moji EPK-ovci? U svibnju lani Dunja Matić, jedna od organizatorica programa Dopolavoro završila je osvrt na održani simpozij naslovljen “Odlična predstava bez publike” ovako: “Tek artikulirajući vlastiti revolucionarni naboj možemo početi pronalaziti odgovore na izazove ovog vremena i prostora. Tek tako ćemo pronaći svoju publiku i u konačnici svoje saveznike”.

Godinu dana kasnije, publike ima još uvijek malo. EPK-ovci jeste li svi bili prisutni na kontinuiranoj edukaciji iz razvoja publike prije par dana?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here