Diana Glavina

Hrvatska je u transplantacijskoj medicini u svjetskom vrhu. No, dok su kirurzi mahom muškarci, i najčešće su u prvom planu, u pozadini samozatajno često rade žene bez čijeg znanja i vještina, truda i napora ni transplantacija ne bi bila moguća. Među njima je i prim. dr. JASNA STOIĆ BREZAK, vrsna anesteziologinja i glavna koordinatorica transplantacijskog tima Kliničkog bolničkog centra Zagreb, jednoga od najuspješnijih transplantacijskih timova u Hrvatskoj. Mjesečno koordinira petnaestak transplantacija, u stalnoj je vezi s predstavnicima Eurotransplanta, a put do presađivanja organa započinje njenom komunikacijom o plemenitosti i značenju doniranja organa s obitelji koji su izgubili svoga člana. Puno se stresa nakupi u tim satima kada je nužno reagirati brzo i precizno kako bi se pokrenuo kotač koji će na kraju rezultirati uspješnom transplantacijom i spašenim životom. No, s dr. Stoić Brezak ovaj puta nismo razgovarali o medicini i njenom poslu već u okviru našeg projekta BUDIMO RAVNOPRAVNI, koju provodimo pod pokroviteljstvom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Naša sugovornica je projekt osvješćivanja društva za temu ravnopravnosti muškaraca i žena prokomentirala riječima: “Hvala na ovoj vrijednoj akciji, nije lako pomaknuti tektonsku ploču!”

U zdravstvu radi više žena nego muškaraca, čak je 63 posto liječnica, ali, primjerice, imamo jako malo ravnateljica bolnica. Ako i jesu ravnateljice, uglavnom vode manje županijske bolnice. Osjeća li se diskriminacija kad se popunjavaju visoke šefovske pozicije?

Svjedoci smo da se prednost za dodjelu mjesta ravnatelja bolnica daje muškarcima. Smatram da su žene upravo zbog svojih mogućnosti da brzo misle i brzo zaključuju, zbog svojih sposobnosti da rade više poslova istovremeno itekako dokazale da mogu biti lideri. I da trebaju biti lideri. Stoga je potrebno promijeniti način razmišljanja koji vlada u našem društvu i mislim da, jednostavno, moramo zahtijevati ravnopravnost u dodjeli šefovskih pozicija.

J. Stoić Brezak, glavna je koordinatorica Transplantacijskog tima KBC Zagreba

U medicini još uvijek postoje i stereotipi kako je za ženu bolje da je pedijatrica nego kirurginja, ili da je bolje da je, primjerice, dermatologinja nego neurokirurginja. Zašto prevladavaju takvi stavovi?

Nedavno su se o mladim liječnicama koje su specijalizirale neurokirurgiju objavljivale reportaže u svim medijima kao da se radi o istinskom čudu. Smatram da, neovisno o spolu, i muškarac i žena mogu biti vrhunski pedijatri, a također i neurokirurzi. Možda je kirurška struka “pripala” muškarcima zato što si oni mogu dozvoliti da rade naporno na poslu, ali pitanje je što rade poslije posla. Često je to poslijepodnevni odmor do dnevnika, pa i dalje. I, što reći, to je to za taj dan. Dok žena poslije napornog dana na klinici mora od 17 sati do 24 sata odraditi barem pet važnih domaćih zadaća – ručak, djeca, čišćenje, obavljanje društvenih zadaća s bližom i daljom obitelji itd. Iza toga predstoji kratak san, onda buđenje te opet niz zadaća – doručak, vožnja u školu itd., itd…

Zbog svojih mogućnosti da brzo misle i brzo zaključuju, zbog svojih sposobnosti da rade više poslova istovremeno žene su dokazale da mogu biti lideri. I trebaju biti lideri. moramo zahtijevati ravnopravnost u Podjeli šefovskih pozicija…

Jasno je, dakle, da žene najčešće nose veći dio tereta brige o obitelji, djeci, kućanstvu… Istraživanja su pokazala da je to jedan od razloga što sporije grade karijeru i napreduju. Medicina je poziv u kojemu moraš biti predan pacijentima, da bi bio uspješan moraš pisati znanstvene radove i znanstveno napredovati. Ukratko, cjeloživotna edukacija je obveza, ali i obitelj mora funkcionirati. Je li moguće sve uskladiti, a da nešto ne trpi?

Za ženu u medicini uskladiti obitelj i posao izuzetno je teško, pogotovo ako je i majka, i to majka koja zbilja brine o svojoj djeci, a ne prepušta ih… Osobno sam tip majke koja je uvijek znala ili željela znati sve što se tiče mog djeteta, i to do detalja poput onih ima li u pernici sve što mu je potrebno u školi. Zbog toga sam sporije napredovala u medicini, no nije mi žao. I unatoč tome što nastojim obaviti i završiti sve obveze, kao i mnoge moje kolegice sličnih stavova, mišljenja sam da obitelj uvijek trpi.


Posao anesteziologinje i posebno položaj glavne koordinatorice transplantacijskoga tima KBC-a Zagreb, koji uspješno obavljate godinama, za bolnicu vas praktički veže 24 sata. Kako se snalazite pokušavajući uspostavili ravnotežu između posla i obitelji?

Našla sam zadovoljstvo u svom stavu da radim predano sve što trebam odraditi. Preuzela sam moto (J.F. Kennedy): “Ne pitaj što država može učiniti za tebe, već se upitaj što ti možeš učiniti za državu”. To mi je genijalna misao. Dakle, poslu se nastojim posvetiti maksimalno. Imam sreću da moj poslodavac to prepoznaje, a nagrada mi je i poštovanje i uvažavanje koje mi iskazuju kolegice i kolege. Ne manje važno je i to da sustav ipak plaća rad izvan radnog vremena, dakle noću, vikendom, blagdanima te da u konačnici plaća nije mala. Isti princip imam i kad dođem kući. Ne razmišljam o tome što su suprug i djeca trebali učiniti, već se primam posla, do posljednjeg daha. Trebalo mi je dugo vremena da shvatim rečenicu “rad oslobađa čovjeka”. Umorna jesam, ali depresivna nisam.

Možda je kirurška struka „pripala“ muškarcima zato što si oni mogu dozvoliti da rade naporno na poslu, ali pitanje je što rade poslije posla. Često je to poslijepodnevni odmor do dnevnika, pa i dalje, Dok žena poslije napornog dana na klinici mora od 17 sati do 24 sata odraditi barem pet važnih domaćih zadaća…

Koliko su žene u Hrvatskoj osvijestile problem vlastite neravnopravnosti u odnosu na muškarce? Ima, naime, žena koje smatraju da je to izmišljeni problem i da na to ne treba gubiti vrijeme. Susrećete li se s takvim stavom među vašim kolegicama?

Smatram da su žene u Hrvatskoj svjesne svoje neravnopravnosti, ali većina ih se s time miri. Problemi te vrste nisu izmišljeni i treba ih sustavno rješavati. Spomenula bih neke od svojih uspješnijih kolegica koje imaju visoke pozicije, među kojima su, primjerice, dr. Irena Hrstić, ravnateljica Opće bolnice Pula i dr. Maja Grba Bujević, ravnateljica Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu, koje izuzetno uspješno rade svoj posao te im ovim putem od srca čestitam. Naravno, ima još takvih primjera u Hrvatskoj, ali…  Na kraju, kao žena i majka, želim istaknuti da bih, u konačnici, ipak dala prednost obitelji s 51 posto prema 49 posto za posao. Generalno gledajući, djeca su, možda nikada kao danas, ugrožena opasnostima sa svih strana i u ovom je vremenu puno teže odgojiti zdravo, živo i dobro dijete nego što je to bio zadatak našim bakama. I po meni je zanemarivanje djece zbog posla neoprostivo, naravno to se ne odnosi na slučajeve kada, na primjer, samohrana majka ili samohrani otac moraju zarađivati za život te ne mogu biti sa svojom djecom koliko bi htjeli. Ravnoteža između obitelji i posla je najvažnija, no doista je nije uvijek lako postići!

Sa svojim pacijentima kojima su na KBC-u transplantirani organi – Martina, Luka i Marko dobili su šansu za novi život

1 komentar

  1. “Smatram da su zene u Hrvatskoj svjesne svoje neravnopravnosti, ali vecina ih se s time miri. Problemi te vrste nisu izmisljeni i treba ih sustavno rjesavati.”
    Da, o tome se radi! Najprije o tome, da se vecina zena s njima miri, i KAKO ih rjesavati dok su stavovi takvi?
    Prvo je pitanje: ZASTO se mire?
    Cini im se manje napornim i komotnijim zivjeti NEravnopravnost nego lomljenjem ustaljenih okvira svoje socijalne zajednice skretati paznju na sebe i mijenjati navike najcesce preuzete od prethodne generacije. Za promjene bi im trebala hrabrost, morale bi napustiti ulogu “DOBRE ZENE”, ugodnije je primati (direktne ili indirektne) pohvale kao svestrana, marljiva, zena i majka nego traziti od svojih dragih promjene u ponasanju, pocevsi od muza, kojega je majka cesto navikla na “Hotel Mama”. Najcesce mora biti hrabra i majka, koja od djece trazi da preuzmu pojedine poslove u domacinstvu, vec prema uzrastu, umjesto da sve odradi sama.
    Na radnom mjestu vaze isti principi. Rijetka su radna mjesta na kojima i muskarci i zene ravnopravno preuzimajunpr. kuhanje kave i nabavku gableca /marende /uzine, sto je samo jedan gotovo zanemariv primjer iz svaidasnjice. Svaka zena ima svoje Probleme s kojima se ili miri ili ih rjesava, a mi ostajemo naporne i skrecemo paznju na njih, i na jedne i na druge.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here