Mladenka Šarić

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić bez zadrške je podržala kampanju Udruge “Žene 50+” – BUDIMO RAVNOPRAVNI. Štoviše, kampanju u kojoj ćemo do kraja godine objaviti 35 intervjua sa ženama i muškarcima koji su svjesni da je ravnopravnost temelj razvijenog, otvorenog i naprednog društva provest ćemo pod pokroviteljstvom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Kampanjom BUDIMO RAVNOPRAVNI želimo pridonijeti osvješćivanju postojanja i važnosti tog problema. Višnja Ljubičić upravo je uputila svoje godišnje izvješće Hrvatskom saboru. Kao i u ranijim godinama, ni ovo izvješće ne bilježi značajan napredak kad je riječ o ravnopravnosti spolova. Deklarativna ravnopravnost nije iz Ustava i zakona preslikana na društvene odnose, i dalje se na svim razinama, pa i kroz obrazovni sustav, prenose tradicionalni obrasci prema kojima je primarni “posao” žene briga o kućanstvu i djeci, a muškarca zarađivanje i skrb za obitelj. “Nezamislivo je da žene već godinama čine 60 posto onih koje završavaju visoko obrazovanje, a da su toliko podzastupljene na pozicijama za koje je visoko obrazovanje pretpostavka kvalitetnog obavljanja posla…”, samo je jedna od važnih poruka koje pravobraniteljica šalje hrvatskoj javnosti i kroz ovaj intervju, prvi od 35 u kampanji BUDIMO RAVNOPRAVNI.

Kakva se općenita ocjena može dati hrvatskom društvu kad govorimo o ravnopravnosti žena i muškaraca?

Bilo koja općenita ocjena ne bi odražavala pravo stanje stvari. Naime, što se tiče zakonodavstva, u Republici Hrvatskoj žene i muškarci imaju zajamčena jednaka prava. Međutim, u praksi, dakle u svakodnevnom životu, ravnopravnost žena i muškaraca još nije postignuta u mnogim područjima. Da je tome tako možemo vidjeti ako uzmemo u obzir definiciju ravnopravnosti spolova – da su žene i muškarci jednako prisutni u svim područjima javnog i privatnog života, da imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava i jednaku korist od ostvarenih rezultata. Ako pogledamo, na primjer, područje tržišta rada, političke participacije, gospodarstva ili medija, vidjet ćemo da žene nisu jednako prisutne kao muškarci te da se razlikuju i po mjestima na kojima su prisutne i načinima kako su prikazane u javnosti. Nadalje, nemaju jednake mogućnosti jer zbog, i dalje prevladavajuće podjele rodnih uloga između žena i muškaraca, od žena se očekuje da primarno obavljaju sve obaveze vezane uz kućanstvo, brigu oko djece i svih članova obitelji, što zaposlene žene dvostruko opterećuje i dovodi do nejednakosti u startnim pozicijama žena i muškaraca. Dob i majčinstvo su dva čimbenika koja su brojnim istraživanjima prepoznata kao dvije najveće prepreke ženama na tržištu rada. Ili su premlade ili su prestare ili je problem što imaju djecu ili je sumnjivo što ju nemaju jer će ih možda imati ako se zaposle. Jaz u plaćama i posljedično tome jaz u mirovinama također ukazuju na postojeću neravnopravnost.

Dob i majčinstvo su najveće prepreke ženama na tržištu rada. Ili su premlade ili su prestare, ili je problem što imaju djecu ili je sumnjivo što ih nemaju jer će ih možda imati ako se zaposle…

Što ste kroz obavljanje dužnosti pravobraniteljice za ravnopravnost spolova prepoznali kao najveće i najprisutnije probleme? Je li to tradicionalni patrijarhalni obrazac koji mnogi ljudi ni ne doživljavaju kao nešto loše jer su odgojeni tako da se znaju uloge muškaraca i žena, pa im se to čini kao normalno stanje stvari?

Od razdoblja recesije, najveći broj pritužbi građana i građanki na diskriminaciju temeljem spola, bračnog i obiteljskog statusa i spolne orijentacije, osnova koje su u nadležnosti institucije Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, odnosi se na područje rada, zapošljavanja i socijalne sigurnosti. U 2017. godini takve su pritužbe činile udio od 52 posto (povećanje za 10 postotnih bodova u odnosu na 2016.). Prituživale su se najčešće žene, što ne čudi jer žene čine: većinu nezaposlenih 57 posto (i dalje se u manjoj mjeri zapošljavaju u odnosu na muškarce svih dobnih skupina i svih razina obrazovanja), većinu u potplaćenim sektorima, većinu kao žrtve spolnog uznemiravanja na radnom mjestu, podzastupljene na visokim pozicijama poslovnog odlučivanja te nailaze na „stakleni strop“ (15 posto u upravama i 20 posto u nadzornim odborima dioničkih društava), nemaju jednake mogućnosti za napredovanje (i dalje ne postoje odgovarajuće mjere koje bi na učinkovit način poticale participaciju žena na pozicijama ekonomskog odlučivanja) i imaju niže plaće – jaz u plaćama oko 11,3 posto.
Drugo problematično područje već niz godina je nasilje u obitelji. Vezano za slučajeve obiteljskog nasilja, žene su i dalje, u velikoj većini, žrtve nasilja u obitelji. I dalje se pritužbe građanki odnose na neprepoznavanje pojedinih oblika obiteljskog nasilja, na dvostruko privođenje, kršenje zaštitnih mjera, nerazumijevanje dinamike obiteljskog nasilja od strane nadležnih institucija (policije i centara za socijalnu skrb) i sl. Zamijećen je i sve veći broj žena žrtava nasilja koje odustaju od svjedočenja protiv svojih nasilnih supruga ili partnera već nakon prve prijave ili čak i za vrijeme trajanja sudskog postupka. Povećava se broj neprijavljenih slučajeva, odnosno žrtava koje trpe nasilje, dok istovremeno rastu slučajevi kaznene prirode nasilja prema ženama i u obitelji, uključujući i najteža kaznena djela na štetu bliskih osoba, najčešće žena, kao što su ubojstva, prijetnje, teške i osobito teške tjelesne ozljede i slično. Uz blagu penalnu politiku (samo 7% bezuvjetnih kazni zatvora), razlog ovakvom trendu zapravo je nepovjerenje žrtava u rad institucija, prvenstveno pravosuđa te slaba i nekoordinirana podrška žrtvama kao i izostanak bilo kakvih sustavnih i ozbiljnih preventivnih, odnosno rehabilitativnih aktivnosti usmjerenih na počinitelje nasilja.

sve više žena žrtava nasilja odustaje od svjedočenja protiv svojih nasilnih supruga ili partnera već nakon prve prijave ili čak i za vrijeme sudskog postupka…

Dok bilježimo kontinuirani pad za tri posto prekršajnih djela nasilja u obitelji, gledano u postocima po spolnoj strukturi počinitelja nasilja, ukupno je 77 posto muškaraca i 23 posto žena počinitelja/ica, što je identičan postotak onom iz 2015.-2016. Od ukupnog broja počinitelja kaznenih djela nasilja među bliskim osobama, muškaraca je 92 posto, a žena osam posto. Analize slučajeva nasilja u obitelji pokazuju sve veći trend brutalizacije sa smrtnim ishodom, ubijeno 15 žena od njima bliskih muškaraca. Zabrinjavajući trend da sudovi od ukupnog broja zaštitnih mjera koje policija predlaže usvajaju samo njih 17 posto.

Tradicionalni patrijarhalni obrazac prema kojem se od muškarca očekuje da bude “glava kuće i obitelji”, da radi i zarađuje, participira u javnom društvenom životu i u tijelima gdje se donose odluke, dok se od žene očekuje da primarno bude majka i vodi brigu o kućanstvu, kuha, sprema, odnosno živi u sferi privatnosti, rezultira brojnim spolnim stereotipima koji predstavljaju prepreku većem zapošljavanju žena, njihovom zapošljavanju u područjima koja nisu tradicionalno “ženska”, što se često odnosi i na politiku, njihovom napredovanju i ravnopravnoj zastupljenosti u tijelima u kojima se donose odluke. Taj patrijarhalni obrazac generira i osnažuje spolne stereotipe koji se još uvijek nalaze u obrazovnim sadržajima i u medijima, a osnova su i stavova koji priječe pozitivne promjene i napredak.

Koliko su žene u Hrvatskoj osvijestile problem vlastite neravnopravnosti u odnosu na muškarce? Ima, naime, nemali broj žena koje smatraju da je to izmišljeni problem i da na to ne treba gubiti vrijeme.

Žene su kao i muškarci odgajane u tom tradicionalnom patrijarhalnom duhu strogih rodnih podjela – što je muški, a što ženski posao, što priliči ženama, a što muškarcima, što je prirodno i normalno za žene, a što za muškarce. Svjesno ili nesvjesno svi smo mi više ili manje pod takvim utjecajem i predrasudama. Niti iz odgojno-obrazovnog sustava nisu uklonjeni zastarjeli obrasci koji više ne korespondiraju s praksom. Naime, dok na primjer, u udžbenicima i danas nailazimo na sadržaje u kojima su tate prikazane kako spavaju, rade ili čitaju novine, a mame kako peku kolače, kuhaju ili peru suđe s pregačom i u papučama, ili su u najboljem slučaju balerine. Međutim, u praksi žene rade različite poslove – one su minerke, vatrogaskinje, policajke, speleologinje, pripadnice gorske službe spašavanja i sl. – dakle u vrlo nestereotipnim zanimanjima. Žene su aktivne i na pozicijama moći. Svijet se mijenja brže nego što se mijenjaju usađene predrasude i stereotipi. Oni uvijek vuku na stare i poznate obrasce.

Europske statistike govore da je Hrvatska po ravnopravnosti spolova zauzela neslavno 24. mjesto među 28 članica EU. Zbog čega smo u tom pogledu ostali nerazvijeno društvo?

Europski institut za ravnopravnost spolova (EIGE) u svom istraživanju Indeksa ravnopravnosti spolova u EU 2017. pratio je koliko je svaka članica EU uspješna u postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca u šest ključnih područja: (1) Rad, (2) Novac, (3) Obrazovanje, (4) Raspodjela vremena, (5) Moć i (6) Zdravlje. Indeks daje i uvid u nasilje prema ženama kao jedan od najozbiljnijih oblika neravnopravnosti spolova koji je ukorijenjen u neravnopravnom odnosu moći između žena i muškaraca, a uključena je i kategorija neravnopravnosti koje se preklapaju. Cilj Indeksa je pružiti veću vidljivost područjima u kojima je potrebno poboljšanje te podržati tvorce politika u stvaranju učinkovitijih mjera za postizanje ravnopravnosti spolova. Ako pogledamo ovih šest područja Indeksa, nije neobično što smo svrstani tako nisko. U Hrvatskom saboru imamo samo 19 posto zastupnica, na lokalnoj razini nakon zadnjih lokalnih izbora udio žena u svim predstavničkim i izvršnim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave žena je 24,4 posto. Žene čine većinu u hijerarhijski nižim platnim razredima, što se penjemo više na hijerarhijskoj ljestvici to ih ima manje. Istraživanje koje smo proveli u sklopu našeg prvog EU projekta tijekom 2014/15 godine “Uklanjanje staklenog labirinta – jednakost prilika u pristupu pozicijama ekonomskog odlučivanja” pokazalo je da je tek 9,43 posto žena uspjelo doseći poziciju predsjednica upravnih tijela, a za predsjednice nadzornih odbora ta je brojka nešto veća – 14,3 posto.

Žene čine većinu u hijerarhijski nižim platnim razredima, što se penjemo više na hijerarhijskoj ljestvici to ih ima manje. samo je 9,43 posto žena na poziciji predsjednica upravnih tijela, dok ih je na čelu nadzornih odbora  nešto više – 14,3 posto

Naše drugo istraživanje “Utjecaj rodne podjele obiteljskih obveza i poslova na profesionalni život zaposlenih žena”, koje smo proveli u sklopu drugog EU projekta “Prema stvarnoj ravnopravnosti muškaraca i žena: usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života”, uključilo je anketu na nacionalnom reprezentativnom uzorku 600 zaposlenih žena koje žive s partnerima i pokazalo da neplaćene poslove, poslove bez prestiža i društveno izolirajuće poslove u većini slučajeva obavljaju žene: rutinske kućanske poslove obavljaju uglavnom žene (83 posto), briga za djecu je uglavnom prepuštena ženama (58 posto). Takva neravnopravna rodna podjela obiteljskih obaveza i kućanskih poslova za mnoge zaposlene žene ima negativne posljedice, kako na njihov privatan, tako i na njihov profesionalan život. Partnerov angažman u brizi za djecu pokazao se kao najvažniji faktor koji može omogućiti zaposlenim majkama da izbjegnu negativne posljedice sukoba obiteljskih i poslovnih obaveza po njihov privatan život, zdravlje i karijeru.

S Višnjom Ljubičić o kampanju Udruge “Žene 50+” BUDIMO RAVNOPRAVNI

Mogu li žene aktivne u političkim strankama učiniti više kad je riječ o poštenoj zastupljenosti žena u politici? Sramota je da danas u Saboru imamo samo 19 posto žena.

Da bi učinile nešto više pretpostavka je da ih bude više, odnosno da dostignu kritičnu masu koja može utjecati na donošenje odluka. Postoje države koje su s kvotama krenule 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća pa su ih danas ukinule, jer je društvo uvidjelo benefite od jednake uključenosti i šansi za muškarce i za žene. I kod nas su postojali paketi zakona, o kojima su ženske zastupnice razmišljale drugačije od svojih muških kolega, ali u parlamentu nikada nije bilo kritične mase žena barem 20, 30 ili 40 posto koje bi dovele do odlučivanja po tim mišljenjima. To ne znači da svaka političarka individualno ili u suradnji s drugima ne može zagovarati promjene u sferi ravnopravnosti žena i muškaraca, promovirati načela ravnopravnosti, a prije svega stavljati ih na političku, stranačku ili parlamentarnu agendu, budući da su te teme uvijek nekako marginalizirane. Niti prilikom izbornih kampanja ove teme nisu dio izborne promidžbe.

birači su glasovali za ženu predsjednicu, na izborima za sabor birali su žene preferencijalnim glasovanjem, i to pokazuje da biračko tijelo nema problema s time da bira žene i da im žena “bude na čelu”. očito je problem u političkim strukturama samih stranaka…

Muškarci u politici često znaju reći da su ženama vrata širom otvorena, ali se one ne žele angažirati. Je li to stvarno tako?

Nije. To je izlika kako bi politika što duže ostala muškom domenom, nečim što je “urođeno” muškarcima, što je “muški posao”. U jednom istraživanju provedenom još 2000. godine pokazalo se da je u RH više od 85 posto žena izjavilo da su zainteresirane za politiku, ali da nemaju dovoljnu podršku svojih partnera. Europski prosjek zainteresiranosti žena za politiku je bio puno manji i iznosio 55-65 posto. Nema prave volje ni za primjenu političkih kvota kojima bi se povećala zastupljenost žena u politici. Liste sastavljaju muškarci, koji su uglavnom predsjednici stranaka. Stranke se izvlače da nemaju dovoljno žena da ispoštuju kvotu, a istovremeno ne čine mnogo da privuku žene, da ih ravnopravno uključe u rad stranke, da ih uključe u predsjedništva stranaka i da ih na kraju krajeva i ravnopravno kandidiraju na izborima. Činjenica da su birači glasali za ženu predsjednicu, da su na posljednjim izborima izabrali žene preferencijalnim glasovanjem, pokazuje da biračko tijelo nema problema s time da bira žene i da im žena „bude na čelu“. Stoga je očito problem u političkim strukturama samih stranaka.

Na visokim pozicijama u biznisu malo je žena. Same menadžerice kažu da im je velik problem što ne postoji infrastruktura koja će podržati njihovu želju za napredovanjem, zbog čega se često lome između brige o obitelji i obaveza na poslu. Kako to riješiti? Kako učiniti da oni koji odlučuju shvate da moraju donositi pro-ženske odluke i programe?

Višnja Ljubičić

Nepostojanje adekvatne infrastrukture javnih usluga problem je svih zaposlenih žena ne samo menadžerica. Prije svega treba krenuti od ravnopravne podjele obiteljskih i kućanskih poslova – muškarci trebaju ravnopravnije sudjelovati u brizi za djecu. Već godinama vrlo nizak postotak očeva koristi zakonom omogućen rodiljni, odnosno roditeljski dopust (ukupan broj muških korisnika svih rodiljnih i roditeljskih potpora u 2017. je iznosio svega 2,35 posto). Ranije smo spomenuli da većina žena obavlja kućanske poslove. Pokazalo se da najveći broj muškaraca troši na rutinske kućanske poslove tjedno onoliko vremena koliko najveći broj ispitanih žena troši dnevno. Izgradnja javnih usluga – jaslica, vrtića, organizacija radnog vremena cjelodnevnih boravaka, domova za starije i nemoćne – kao i fleskibilizacija rada i radnog vremena uz mogućnost rada od kuće i slično – načini su na koje društvo izlazi u susret obiteljima kako bi se lakše nosili s pomirenjem privatnih i radnih obaveza. To nisu isključivo pro-ženski programi, ali s obzirom da nedostatak takve infrastrukture onemogućava prvenstveno ženama ravnopravno sudjelovanje na tržištu rada te time osiguravanje vlastite egzistencije i egzistencije svoje obitelji, ispunjenje vlastitih potreba i ambicija, unaprjeđenje vlastitih potencijala na osobnu i društvenu korist i slično, trenutačno govorimo o izgradnji infrastrukture i programima koji bi ženama olakšali tu nerazmjernu dvostruku opterećenost.

Zemlje poput Finske, koja je uzor mnogima kad je riječ o ravnopravnosti spolova, zauzele su stav da društvo ne može biti napredno, uspješno niti gospodarski razvijeno ako polovica stanovništva (i više) nema jednake šanse kao druga polovica. Što Hrvatska treba napraviti da postane društvo jednakih šansi za muškarce i za žene?

Dosljedno implementirati zakone. Kada bismo dosljedno implementirali Zakon o ravnopravnosti spolova morali bismo mijenjati mnogo toga u praksi u raznim područjima. Već godinama u svom Izvješću o radu koje predajem Hrvatskom saboru i u kojem dajem presjek godišnjeg rada institucije i ukazujem na pojedine trendove vezano za diskriminaciju u područjima rada, zapošljavanja i socijalne sigurnosti, obitelji (uključujući obiteljsko nasilje), obrazovanja, političke participacije, medija i drugih područja života, dajem i preporuke za poboljšanja, a sve sukladno načelima ravnopravnosti spolova i Zakonu o ravnopravnosti spolova i drugim nacionalnim i međunarodnim propisima i dokumentima. Veliki dio tih preporuka ponavljamo iz godine u godinu. Nezamislivo je da žene već godinama čine 60 posto onih koje završavaju visoko obrazovanje, a da su toliko podzastupljene na pozicijama za koje je visoko obrazovanje pretpostavka kvalitetnog obavljanja posla. Isto tako je nezamislivo da se društvo odriče potencijala – znanja, vještina, kritičkog promišljanja, kreativnosti i sl. – više od 50 posto svog stanovništva samo zato što se “tvrdoglavo” drži nekih preživjelih odnosa i percepcija rodnih uloga žena i muškaraca. Kotač povijesti se ne može kretati unatrag i svaki takav pokušaj je osuđen na propast. Nažalost, proces otpora progresu nepotrebno generira probleme koji iscrpljuju, umjesto da se energija usmjeri na pozitivna rješenja za dobrobit cijeloga društva.

U Hrvatskoj se, nažalost, i kroz obrazovni sustav nastavljaju prenositi diskriminirajući obrasci koji se odnose na žene. Kako to prevladati ako u političkim strukturama, a imali smo različite vlade, nema sluha za takve stvari?

Mnogi diskriminirajući obrasci u obrazovanju su rezultat neosviještenosti autora i autorica obrazovnih sadržaja u području ravnopravnosti spolova, pa i ne znajući perpetuiraju obrasce na koje su navikli i koje i oni i veliki dio društva još uvijek doživljava kao prirodni poredak stvari. Isto se odnosi i na one koji odobravaju te sadržaje. Ne bih rekla da se radi o nekom svjesnom otporu ili nepostojanju sluha, već više o tome da je edukacija u svim područjima neophodna prvenstveno za one koji su na pozicijama gdje se donose odluke. Osvijestiti pojedine probleme, sagledati stvari iz aspekta iz kojeg do sada nismo bili navikli gledati, nije sramota. To je neophodan proces cjeloživotnog učenja jer se postignuća, praksa i općenito životni obrasci mijenjaju, pa promjenu zahtjeva i prilagodba novonastalim situacijama.

nezamislivo da se društvo odriče potencijala – znanja, vještina, kritičkog promišljanja, kreativnosti i sl. – preko 50 posto svog stanovništva samo zato što se “tvrdoglavo” drži nekih preživjelih odnosa i percepcija rodnih uloga žena i muškaraca

Ratifikacija Istanbulske konvencije pretvorila se u dugo svjetonazorski okršaj o tzv. rodnoj ideologiji, pa je ostalo u drugom planu da se radi o dokumentu koji pojačava borbu protiv nasilja nad ženama. Zbog čega tako mnogo žena prihvaća ničim potkrijepljene teze o tome da će konvencija promijeniti karakter društva zanemarujući to da je usmjerena na zaštitu upravo žena?

Ne bih ulazila u nagađanja o njihovim razlozima. Mogu govoriti samo o činjenicama. Jedna od njih je da mnogo ljudi, a što je vidljivo iz njihovih komentara koje smo imali prilike vidjeti u medijima, nisu sami pročitali Konvenciju, već su se dozvolili izmanipulirati od strane onih koji žele spriječiti njezinu ratifikaciju i koji su u tu svrhu inzistirali na postojanju nepostojeće rodne ideologije. No, budući da su nebrojeno puta ponovili tu sintagmu ona je postala dio svakodnevnog govora, stavova, a ušla je i izrijekom u interpretativnu izjavu Vlade RH. To samo govori o utjecaju koje ima ponavljanje neistina. Činjenica je da Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznata pod nazivom Istanbulska konvencija, polazi od činjenice da su žrtve nasilja u obitelji u velikoj većini slučajeva žene, a da je nasilje počinjeno u pravilu od strane njihovih sadašnjih ili bivših bračnih/izvanbračnih partnera zbog čega i isključivo u tom smislu Konvencija govori o nasilju prema ženama kao rodno uvjetovanom nasilju. Strahovi i informacije koje se šire u javnosti utemeljene su na potpuno iskrvljenoj percepciji o Konvenciji koja proizlazi iz pogrešnog shvaćanja terminologije koja se koristi u tekstu Konvencije. “Gender”, odnosno “rod”, i svi jezični sklopovi povezani s tim pojmom (npr. stereotipne rodne uloge i sl.) označavaju isključivo utjecaj koji društvo i okolina imaju na formiranje rodnih uloga žena i muškaraca.

Neravnopravnost žena proizlazi iz tradicionalnih rodnih, odnosno društvenih uloga

Rod kao kategorija u društvenim znanostima nije ništa novo, pa tako ni Istanbulska konvencija po tom pitanju ne uvodi ništa revolucionarno. Definicije pojmova spol i rod (sex i gender) koje se nalaze u anti-diskriminacijskim dokumentima Europske unije, Ujedinjenih naroda i Vijeća Europe široko se upotrebljavaju. Konvencija polazi od toga da se postojeći odnosi moraju promijeniti zbog toga što su tradicionalne rodne uloge glavni generator neravnopravnog položaja žena u odnosu na muškarce i uzrok raširenosti rodno utemeljenog nasilja prema ženama kakvo je prisutno danas. Konvencija negativnim ističe naučene i generacijama prenošene tradicionalne rodne uloge o dominantnosti muškaraca i submisivnosti žena, smatrajući da su te uloge velikim dijelom uzrok svih oblika rodno uvjetovanog nasilja, te da ih kao takve treba iskorijeniti.

Protivnici ratifikacije Konvencije, koji se javno pozivaju na očuvanje obiteljskih vrijednosti zapravo se pozivaju na očuvanje patrijarhalnih odnosa koje je kroz povijest, između ostalog, karakterizirala dominacija muškaraca i podložnost/poslušnost/podređenost žena, a koji je time omogućavao nasilje prema ženama kao dio bračnih i obiteljskih odnosa. Iz tog razloga je obiteljsko nasilje, odnosno nasilje prema ženama vrlo dugo – a i danas se još čuju takva stajališta – bilo PRIVATNA stvar, nešto što se događa u braku i što treba ostaviti da se događa iza četiri zida i zatvorenih vrata, nešto u što se ne treba miješati.

istanbulska Konvencija negativnim ističe naučene i generacijama prenošene tradicionalne rodne uloge o dominantnosti muškaraca i submisivnosti žena, smatrajući da su te uloge velikim dijelom uzrok rodno uvjetovanog nasilja…

Dugo vremena je trebalo da se osvijesti da je nasilje prema ženama društveni problem, da nasilje nije i ne može biti dio ničijeg privatnog odnosa te da dom ne smije biti mjesto u kojem su žene u opasnosti od zlostavljanja, batina ili čak ubojstva od strane svog partnera. Budući da u većini slučajeva nasilju prema ženama svjedoče djeca, izloženost takvim odnosima pokreće začarani krug iz kojeg se tim teže spasiti, što duže traje. To kao društvo ne smijemo dozvoliti i svaki dokument koji obvezuje društvo da učini sve što je moguće u borbi protiv nasilja treba podržati.

1 komentar

  1. Jasna i inspirirajuca su sva pitanja i svi odgovori! Hvala!
    Utjecaj koji ima ponavljanje neistina, te naucene i generacijama prenosene tradicionalne rodne uloge o dominantnosti muskaraca i podloznosti zena ZAHTIJEVA od svake zene i svakog muskarca da bolje pogleda VLASTITE NAVIKE. Nase navike doslovno vladaju svima nama, njih si moramo najprije osvijestiti, da bi ih mogli mijenjati. Svi vidimo da se stvarnost oko nas mijenja brze od navika i usadjenih predrasuda u nasim glavama. Zato moramo mi zene medjusobno vise razgovarati, skretati jedna drugoj paznju upravo na ono sto ona druga ne vidi, ne voli, nece cuti, jer je novo, nepoznato, ulijeva nesigurnost ili strah. Jedna drugoj mozemo i trebamo pomagati u izgradnji sigurnosti, samopouzdanja i samouvjerenja. Na taj nacin sigurno pridonosimo promjenama na bolje, koje sve mi hocemo, a buducnost ce pokazati da ce biti korisne svima, kompletnom drustvu, ne samo zenama.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here