Mladenka Šarić

I tako, nakon dugog umovanja i napetog iščekivanja kakav će pravorijek iznijeti Vijeće za suočavanje s prošlošću, odnedavno ustaški poklič „Za dom spremni“ stoji na žutom semaforskom svjetlu, a crvenoj petokraki upaljeno je zeleno. Hrvatska, pak, stoji pred vječnim crvenim svjetlom i čeka da joj zatrepće barem to žuto pa da stojeći u leru stavi nogu na papučicu gasa. Tek toliko da ga malo čuje i osjeti kako vibrira pod nogom. Vrijeme je da se 28 godina nakon demokratskog buđenja, dok čekamo pred tim crvenim svjetlom na semaforu, upitamo zbog čega to postoji naša mala zajednica, uhvaćena u simpatični obris kifle i smještena u prekrasne krajolike čija će ljepota pod rukom vještog majstora za promotivne videomaterijale ostaviti svakog promatrača bez daha.

SUŽIVOT SA SABLASTIMA

Jesmo li je stvorili kako bismo živjeli u prošlosti i održavali mitove koji izvan te naše „kifle“ nikome ništa ne znače? Postoji li zato da bismo na mitovima uzgajali podjele i njegovali isključivost? Jer, htjeli mi to priznati ili ne, svjesno i podsvjesno, već dugo živimo u mitovima o tome kako smo nešto posebno jer smo, na primjer, kao predziđe kršćanstva čuvali Europu od Turaka, jer smo goloruki i od velikih sila žrtvovani i izolirani uspjeli obraniti svoju domovinu, jer smo vjernici i katolici koji to napokon mogu slobodno iskazivati… Neki mitovi su, naravno, utemeljeni na stvarnim povijesnim događanjima, pa se devedesetih godina prošlog stoljeća i jesmo goloruki i bez međunarodne potpore uspjeli izboriti za slobodu i samostalnost, ali su s vremenom, kako budućnost kakvu smo željeli nije stizala, ti stvarni događaji prerasli u neki oblik fantazmagorije i pretvorili se u kolektivni suživot sa sablastima.

Mit na mit, podjela na podjelu, isključivost na isključivost… – to je kružna dinamika hrvatskog društva koja nas, s obzirom na to da je kružna, ne može odvesti dalje od ishodišne točke. I zato je vrijeme da kao nacija političkih Hrvata zastanemo i odgovorimo sami sebi – zbog čega smo zapravo stvorili Hrvatsku?

Već godinama, recimo, živimo s mitovima o „partizaniji“, „ustašiji“, „našima“, „njihovima“, „komunjarama“, „domoljubima“…, Bleiburgu, Jasenovcu…, pa na sve to što već postoji svako malo nadogradimo još ponešto kako bismo bili u skladu s vremenom. Mit na mit, podjela na podjelu, isključivost na isključivost… – to je kružna dinamika hrvatskog društva koja nas, s obzirom na to da je kružna, ne može odvesti dalje od ishodišne točke. I zato je vrijeme da kao nacija političkih Hrvata zastanemo i odgovorimo sami sebi – zbog čega smo zapravo stvorili Hrvatsku? I možemo li nekako presjeći taj krug u kojemu se vrtimo? Možemo li te podjele koje truju društvo prevladati i tu silnu energiju usmjeriti u nešto konstruktivnije od svađa?

S ljudima poput genijalnog inovatora Mate Rimca Hrvatska bi se mogla brendirati. Ah, da, moramo se baviti podjelama…

Sigurno znate za onu rugalicu o Srbiji i Srbima kao čudnom narodu koji slavi svoje povijesne poraze, poput davne Kosovske bitke? E, pa ta Srbija i ti “čudni” Srbi grabe naprijed i u posljednje su tri godine privukli sedam milijuna eura izravnih stranih investicija, što je četiri milijarde eura više nego Hrvatska! A Hrvatska je, sjetimo se, članica EU već pet godina, na raspolaganje joj je stavljeno gotovo 11 milijardi eura u raznim europskim fondovima kako bi se razvojno približila starim članicama, pa se nismo previše pomaknuli s mjesta. Izravne strane investicije, pak, za mnoge su tek misaona imenica. Hrvatska ima Matu Rimca, genijalnog inovatora na području električnih automobila, koji u Hrvatskoj zapošljava vrhunske stručnjake iz cijelog svijeta, čijemu se najnovijem automobilu upravo ovih dana svijet iskreno divi, jer je zadivljujući po svemu, od dizajna do mogućnosti… U Srbiji će, pak, njemački investitori graditi tvornicu za proizvodnju dijelova za električne automobile koja će zaposliti 1000 ljudi, i u kojoj će možda i Mate Rimac naručivati dijelove za svoje automobile. Hrvatska bi s takvom tvornicom, recimo, mogla sebe brendirati kao jedan od svjetskih centara izvrsnosti kad je riječ o električnim automobilima, jer imala bi kreatora svjetskoga glasa koji unatoč svemu ne želi otići i tvornicu u kojoj bi se proizvodili dijelovi. Međutim, Hrvatska nije ni pokušala privući pažnju investitora iz Njemačke. Nemamo mi za to vremena. Previše je podjela kojima se moramo hitno pozabaviti.

Ključno je pitanje možemo li mi to kao društvo uopće prevladati? Najlakše je, naravno, krivnju baciti na političare kao promicatelje “kulture podjela”. No, bilo bi to pojednostavljeno tumačenje. Podjele su počele u startu. Hrvati branitelji i Srbi četnici, korumpirani Hercegovci i pošteni kontinentalci, stare komunjare i pravi Hrvati, djeca ustaša i djeca partizana, komunistički direktori i hrvatski tehnomenadžeri, razvojačeni hrvatski branitelji i ratni profiteri, oni koji su se borili i oni koji su pobjegli… Trajale su te podjele kroz godine rata, nastavljeno je s time u miru, a eskalira u današnjem vremenu, kad se Hrvatska već trebala ubrzano razvijati, budući da ima predispozicije da postane mjesto ugodnog života. Podjele su, dakle, potaknute politikom, koja je uvijek rado producirala jalove rasprave o prošlosti i poticala ideološku nesnošljivost, no danas opstaju zahvaljujući svim segmentima društva.

Obrazovanje, odnosno znanje, ključno je za društveni mir. Ono daje nadu da se iz nepovoljnog životnog položaja može prijeći u bolji. Znanje je izlaz, ali to se u Hrvatskoj ne razumije i ne promovira…

Danas se na društvenim mrežama, recimo, najozbiljnije vode rasprave o tome da se iz popisa djela koja bi se mogla naći u školskoj lektiri izbace neke knjige zato što – promoviraju pornografiju i mogle bi pogrešno usmjeriti mlade i neiskvarene dječje duše. Jedna od takvih je, na primjer, nagrađivani roman izvrsnog romanopisca Kristiana Novaka “Črna mati zemla”, koji progovara, među ostalim, o pedofiliji i zlostavljanju djece. Za osporavatelje to je pornografija. S druge strane, mnogi od tih koji bi torpedirali Novaka iz škole svojoj djeci dopuštaju da večeri provode uz iznimno “čedni” i “ćudoredni” Big Brother, ne vide ništa čudno u tome što im djeca odu na narodnjačke koncerte na kojima piju pivo i plaču od ganuća uz gologuze pevaljke iz “regiona”… I da, nisu to neka tuđa djeca, jer vaša ne bi nikad mogla biti takva. To su vaša (ili naša) djeca. Bilo bi stvarno strašno da jedan “zloćudni” roman zagadi te nevine moždane.

BIRAJU DA SVE OSTANE ISTO

Rovovi su duboki, a argumenti nisu ono što iz njih dopire u javnost. Najčešće je to agresivno nametanje svojih teza, kako s jedne, tako i s druge strane. Ta agresivnost ne ostavlja prostor za razgovor. Sve ideološke bitke koje se vode u javnom prostoru svode se na pobjedu i poraz, u njihovu najelementarnijem obliku. Pobijedi da pobijediš, a ne pobijedi da – promijeniš. Hrvatska je stvorena jer je većina građana htjela promjenu. Danas imamo Hrvatsku, ali promjena se nije dogodila, osim ako promjenom nećemo definirati to što je razvoj tehnologije omogućio svakom čovjeku da se uključi u javni život, makar na nekoj od društvenih mreža i da samim time promptno izlijeva svoje frustracije na druge.

U Hrvatskoj je danas nezamislivo da bi, recimo, Oliver Frljić i Anja Šovagović radili na istoj predstavi. Ili, da bi zajedno radili redatelj Jakov Sedlar i glumci Vilim Matula i Urša Raukar… U Osijeku je prije nekoliko dana, pak, “ćudoredna policija” zatražila smjenu ravnateljice Muzeja likovne umjetnosti zbog provokativne fotografije „Pičkin dim“, koja se našla na izložbi postavljenoj u vrijeme adventa. Ljudima koji ne vide ništa sporno u osudi nečijeg umjetničkog izričaja i ograničavanju slobode umjetnika da preispituje stvarnost i društvene obrasce, nije nikakav problem tražiti zabrane i smjene. Jer, oni su u pravu i imaju, valjda, na to – pravo. Stvari promatraju s pozicije uzvišenih arbitara koju su sami sebi dodijelili. Površna i neinformirana publika opredjeljuje se – površno i neinformirano. Zauzima strane ovisno o tome navija li za ovu ili onu koja sudjeluje u nekoj raspravi.

Kad je Hrvatska udruga za odnose s javnošću nedavno izabrala sisačkog biskupa Vladu Košića za antikomunikatora godine, jedni su taj izbor pozdravili kao apsolutno pogođen, a drugi su ga odbacili smatrajući da je riječ o još jednom ideološkom obračunu ljevice s protivnicima. Prvi nisu razmatrali obraća li se biskup javnosti u najširem smislu ili vjernicima koji ga slušaju, jer su u prvi plan stavili sadržaj njegovih poruka koji je, zaključili su, neprihvatljiv u demokratskom društvu koje bi trebalo podrazumijevati toleranciju. Drugi su, međutim, konstatirali da je biskup zapravo odličan komunikator, jer svoju poruku zna jezgrovito i jasno iznijeti svojoj publici, a tu razinu njegove komunikacijske vještine stručni sud profesionalne udruge komunikatora ne prepoznaje zbog vlastitog ideološkog sljepila. Njima, pak, sadržaj poruka nije nimalo važan. I opet se, dakle, događa vrtnja u krug. Svi smatraju da su u pravu i nitko nije spreman čuti drugu stranu i priznati da možda i ondje ima koja trunka logike.

U Hrvatskoj izostaju promjene. U svim područjima javnog djelovanja postoje ljudi koji su se umrežili kako bi sve ostalo isto. To se vidjelo u na nedavnim izborima za rektora zagrebačkog sveučilišta…

Nedavni izbori za rektora Sveučilišta u Zagrebu provedeni su u ozračju bitke za “našega” čovjeka Damira Borasa s jednim jedinim ciljem – pokazati oponentima da mogu biti glasni, mogu argumentirano govoriti o potrebi boljeg pozicioniranja Sveučilišta na svjetskim ljestvicama izvrsnosti, ali još uvijek nisu jači. Nebitno je što Boras ne nudi ništa bolje od ovoga što postoji. Ili je upravo to bitno? Za predstavnike akademske zajednice koji su sudjelovali u izboru nije bilo važno ono nešto što se zove program koji kandidat nudi. Oni su jednostavno htjeli Borasa kao jamca da promjene neće biti, iako je svakome jasno da bi bolje bilo da se nije ni kandidirao jer je već nanio golemu reputacijsku štetu Sveučilištu. No, čemu riskirati i izabrati Borasova protukandidata, profesora matematike Damira Bakića, koji je nudio promjene, kad nema jamstva da val tih promjena ne bi otplavio i one koji danas odlučuju?

Na početku je postojala želja za promjenom, no danas promjene imaju previše protivnika…

I zato izostaju promjene. U svim područjima javnog djelovanja postoje ljudi koji su se umrežili kako bi sve ostalo isto. Isključivost vidimo svuda oko nas, i nije to hrvatska posebnost. U demokratskim društvima normalno je da ljudi misle različito, da se javno zauzimaju za svoje stavove, da poduzimaju i određene dramaturški osmišljene aktivnosti poput molitvenih skupova pred bolnicama u kojima još pokoji liječnik obavlja pobačaje ili hoda kostimiranih “sluškinja” koje se zalažu za ratifikaciju Istanbulske konvencije.

Suprotstavljeni stavovi o vjeronauku u školi, ustašama i partizanima, “dobrim” i “lošim” Hrvatima, pobačaju, Istanbulskoj konvenciji, školskoj lektiri… nisu sami po sebi problem. Problem je što su se konflikti proizašli iz tih razlika nametnuli kao bit i smisao postojanja zajednice. Silna se energija troši na prijepore, od kojih su mnogi nerješivi jer, jednostavno, za to hrvatsko društvo nema ni volje ni znanja. Obrazovanje, odnosno znanje, ključno je za društveni mir. Ono daje nadu da se iz nepovoljnog životnog položaja može prijeći u bolji. Znanje je izlaz, ali to se u Hrvatskoj ne razumije i ne promovira. Podjele se hrane idejom svih da su u pravu i da im to daje pravo da usmjeravaju društvo. Dijalog ne postoji i jedina epizoda kad je postojalo neko zajedničko djelovanje bila je ratna Vlada nacionalnog jedinstva.

No, to zajedništvo iznuđeno dramatičnim okolnostima u kojima je bila zemlja trajalo je kratko i ostalo zabilježeno tek kao romantičarski iskorak iz uobičajenog mentaliteta. Za društvo iscrpljeno podjelama svuda i oko svega najbolje bi bilo, makar u nekom tranzicijskom razdoblju, da se pomiri s time da ih neće, ne može ili ne želi riješiti, pa da ih ostavi sa strane i usredotoči se na pitanja koja se tiču opstanka u doslovnom smislu te riječi. Tada bi se možda i moglo doći do točke s koje bismo mogli krenuti naprijed i koja ne bi bila samo početna točka kružnice u kojoj se vrtimo. No, u siromašnom društvu, u kojemu se napredovanje i dalje povezuje s “pravim” vezama, a ne sa znanjem i sposobnostima, u kojemu je ekonomsko raslojavanje proizvelo raspad moralnih vrijednosti, podjele su duševna hrana za razočarane mase. Što bi bilo s nama da se ne iscrpljujemo isključivostima? Što bismo radili da se ne svađamo? Možda bismo za početak od društva beznađa mogli pokušati stvoriti društvo prilika. I ne, nije to samo posao politike…

 

1 komentar

  1. Hvala vam na svakoj recenici, postovana Mladenka Saric!
    Tesko je slusati ta redovita nadmetanja i trazenja krivaca a jos teze pronaci ljude koji su svjesni DA ZIVE SADA, jer proslost je prosla, buducnost ce tek doci, dok svi zivimo u sada. Kako, to zna svatko za sebe. Mogli bi mi svi zajedno “stvoriti drustvo prilika” ali tek kad svi budu razumjeli gornji sadrzaj i kad prihvate da to nije posao samo politike. Daleko sam od opravdavanja politickih poteza i NEpoteza, no moramo si najprije osvijestiti vlastite mogucnosti, potrebe, prava i moralne obaveze, SVATKO SEBI!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here