Alis Marić, vlasnica bloga Čitaj knjigu

Statistike na zapadu pucaju od broja ljudi koji imaju tzv. “burn out”. Pucaju po šavovima, sagorijevaju do zadnjeg atoma… Priča se o stanju novog doba. Milijuni ljudi pati od tog sindroma. Jednostavno se raspadnu od stresa, napora i zahtjeva koji se stavljaju pred njih – uglavnom poslovnih.

Tome je uzrok tempo života, koji je iz dana u dan sve brži, zahtjevniji i nesmiljeniji. Količina i brzina informacija kojima smo bombardirani iz sata u sat, broj obaveza, kratkoća rokova za njihovo izvršavanje u mnogome se razlikuje od  načina života i okruženja u kojem je naš mentalni i emocionalni sustav razvijan te sukladno tome prilagođen.

MENTALNA ISCRPLJENOST

Tko je odgovoran za “burn out”? Što je to “burn out”? Je li je to, ustvari, još jedan oblik depresije? Zašto se neki ljudi mogu nositi sa stalnim ubrzanim promjenama a drugi to nisu u stanju niti s onim najmanjim? Postoji li razlika između profesionalnog i privatnog “burn outa”? Na internetu sam pronašla otprilike ove definicije:

“Burn-out” ili profesionalno sagorijevanje opisuje se kao niz tjelesnih i mentalnih simptoma iscrpljenosti, odnosno kao odloženi odgovor na kronične emocionalne i interpersonalne stresne događaje na radnom mjestu (Cooper, Dewe i O’Driscoll, 2001.)”.

Neizvjesnost gura ljude u “burn out”

“Odnosi se na specifičan tip napetosti koji odražava vjerovanje da su resursi koje osoba posjeduje da bi se suočila sa stresnim situacijama nedovoljni ili nepostojeći, što dovodi do osjećaja bespomoćnosti, umora, iscrpljenosti i kognitivnog gubitka (Lee i Ashforth, 1993.)”.

“Konstrukt profesionalnog sagorijevanja definiran je trima dimenzijama: emocionalnom iscrpljenošću, depersonalizacijom, te percepcijom smanjenog osobnog postignuća (Maslach, Schaufeli i Leiter, 2001.)”.

“Ne postoji jedinstvena metoda kojom bi se liječila osoba sa sindromom sagorijevanja. Psihoterapija uči negativne misli zamijeniti pozitivnima, jačati samopouzdanje. Učiti bolje primjećivati i izražavati svoje osjećaje. Tu možete vježbati kako se suprotstaviti pritisku okoline, kako prevladati stres i konflikte. Tako će osoba koja je do sad izbjegavala sukobe s pretpostavljenima tijekom terapije morati naučiti konstruktivno rješavati te konflikte. (Sensa)”.

U zadnje vrijeme i kod nas vidim porast upotrebe tog pojma. Rastuća neizvjesnost življenja i stalni rast siromaštva gura ljude do njihovih krajnjih granica, pa i izvan njih. Ali, gurale su i mene kad sam tek počela raditi i kad sam tek stvarala obitelj. Ono što me najviše čudi je da taj izraz danas mahom koriste mladi ljudi. Ljudi koji su tek krenuli u život, pred kojima je još toliko toga i profesionalnog i privatnog. Koji još nisu pravo ni počeli. Može li se čovjek uopće oporaviti od takvog izgaranja. Ima li takav čovjek uopće budućnost? Da li je danas moda govoriti o “burn outu”? Ili, je to zaista postala pošast novog doba?

MOJA PRIČA O ŽIVOTNOM TEMPU…

Moram priznati da ne znam odgovor niti sam kompetentna za to da ga dam. Samo se sjećam vremena kada sam imala 27 godina, bila sam razvedena, s malim djetetom koje je bolovalo od teške kronične bolesti i većinu sam vremena provodila po bolnicama i ambulantama. Istovremeno sam počela raditi u međunarodnoj kompaniji. Preda mnom su bili novi izazovi na poslu gdje sam trebala učiti i davati sve od sebe. Prilagođavati se novim ljudima i zadacima. Rano ujutro sam napuštala dom i kasno navečer se vraćala. Uskoro sam se ponovno udala i rodila još jedno dijete. Počeo je rat u Hrvatskoj. Posao je bio sve zahtjevniji, službeni putevi su bili sve učestaliji i nikada nije bilo vremena za mene samu. Stalno sam bila na raspolaganju svima drugima, najmanje sebi. Na kraju je došlo i treće dijete. Vratila sam se na posao već s kćerkinih šest mjeseci. S posla trčala doma nadojiti dijete. Najstariji sin je i dalje bio teško bolestan, mlađi sin je krenuo u vrtić, a kćerkicu je doma čuvala žena do njene druge godine. Tada je i ona krenula u jaslice.

Posao, kuća, djeca, liječnici… I tako u krug…

Bolesti nisu prestajale. Prehladama, upalama uha, bronhitisima, kašljanju, upalama sinusa nije bilo kraja. U jednom trenutku sam mislila da bi bilo najpametnije da se preselim u bolnicu i da tamo kampiram. Uslijedila je i promjena posla, novi zahtjevni poslodavac, nove tehnologije i nova učenja. I tako stalno u krug. Kada bih nakon napornog radnog vremena dolazila doma tek me je čekao posao. Djeca i njihove zadaće, mašine veša, kuhanje za sljedeći dan, pa opet bolesti, pakiranje za put… I da ne nabrajam.

Danas se pitam kako sam ja to sve preživjela i kako me nije pokosio “burn out”? To ne znači da on ne postoji, ali ja ga jednostavno nikad nisam imala vremena imati. Tko bi sve to odradio umjesto mene?

3 Komentari

  1. Postovana Alis Maric!
    Vi ste ocito tokom odgoja bili pripremljeni i osposobljeni na hvatanje u kostac sa izazovima, koji druge natjeraju u “burn out”, po mome.
    Vi ste znali i htjeli koristiti svoje mogucnosti, te imali hrabrost da to radite. Mogucnosti i hrabrost, koje nemaju svi!
    Objasnjenje “ja nisam imala vremena za “burn out” se meni cini Tesko primjenjivim, prejednostavnim, pored eventualno vanjskih faktora, koji su se u medjuvremenu takodjer opcenito promijenili.

  2. Sistem vrijednosti sada, I tada nije isti. U to vrijeme nije bilo interneta, mladi danas su skloni inerciji upravo I zbog toga. Bjeze od svojih problema na internet. Skloni su odlaganju, nisu nauceni da funkcionisu pod pritiskom. Prvo jesmo li svjesni cinjenice da je rat poharao ove prostore… Roditelji iste te djece su bili podlozni stresu, mnogi od njih, prva ja bila sam odvojena od svog oca tri godine, od majke isto tako… Onda ucimo sve te silne knjige, posla nema.. Nije bilo vremena za burn ili kako vec jer bila su drugacija vremena.. Iskreno smatram da je rad stvorio covjeka, ali mladi ljudi danas malo I forsiraju stvari koje zapravo ne zele, svasta nesto.. Postoje I konkretni razlozi zasto je to sve tako.. Ali isto tako lijek iz ovakvog stanja lezi u citanju, citanju knjiga, I molitvi.

  3. Steta sto je tekst anoniman, no voljela bih izbjeci skretanje s teme.
    Gospoodja Maric je gore pisala o BOLESTI i navela da ” taj izraz danas mahom koriste mladi ljudi…. Da li je danas moda govoriti o “burn outu”? …ali ja ga jednostavno nisam imala vremena imati”.
    Ja sam pitala da li ozbiljni “burn out” nekaoga pita da li on/ona za njega ima vremena, da li je uzela u obzir sve faktore koji pod taj pojam spadaju? Razikujemo ga od svih drugih poremecaja, oboljenja i pojava!
    Vi Bezimena prilazite temi iz ugla:
    Ranije “nije bilo interneta, mladi danas su skloni inerciji upravo i zbog Toga … nisu nauceni da funkcionisu pod pritiskom … malo i forsiraju stvari koje zapravo ne zele ..”
    Za mene se radi o dva pojma:
    1) Bolest “burn out”,
    2) Tokom odgoja i odrastanja na zivot Nepripremljeni i NEosposobljeni mladi ljudi. Takodjer ljudi koji pod pojmom “burn out” misle nesto drugo ili traze izgovor.
    Zato je vazno razlikovati jedno od drugoga.
    Uostalom, svi mi danas manje ili vise korisno provodimo vrijeme na internetu, ali ne svi (ni svi on bez posla!) samo zato da pobjegnemo od svojih problema ili da zatucemo dan. A ima i danas mladih koji citaju knjige, onih koji mole, onih koji svojim danima daju smisla.
    Znamo svi da je danas znatno teze odgajati djecu, Otkada Osim roditelja, obitelji i ucitelja velikim dijelom komputer igre, TV i Internet utjecu na formiranje djeteta, no trud se isplati i razlika se vidi i hocemo je i Ovdje navesti, razliku.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here