Mladenka Šarić

Jasminka Frleta-Botica piše čitav život, ali se pisanjem za najširu čitateljsku publiku počela baviti u zrelim godinama. Život ju je nosio drugim putem, plivala je vodama koje nemaju veze s tankoćutnošću pisanja. A onda je odlučila zaroniti u vlastiti život, opisati ga, izvaditi zaboravljena sjećanja iz ladica, ponuditi ih publici… Prvi roman koji je napisala bila je autobiografija napisana za 50. obljetnicu braka njezinih roditelja, koji su radni dio života bili “gastarbajteri”, jer im je željela predstaviti sebe onakvu kakva jest. Trenutačno promovira novu knjigu, nazvanu “Velika ispovijed”, u kojoj je nanizala 26 priča stvarnih žena, starih od 40 do 90 godina, koje govore o snazi, ljubavi, patnji, borbi, žrtvovanju… Upravo ta knjiga koja otkriva da život koji mi žene danas živimo i smatramo normalnim nije postao takav sam po sebi, nego su u njega svoje živote utkale mnoge žene prije nas, povod je razgovoru s autoricom.

Zanimljiv je vaš životni put. Odrasli ste u patrijarhalnoj gastarbajterskoj obitelji, odgojila vas je baka koja je bila žena snažne osobnosti, radite u muškom poslovnom okruženju, kao strojarska inženjerka u Rotterdamu i onda odjednom – pisanje, nizanje priča, poniranje u dubinu duše… Kad se javio poriv za pisanjem?

Pisanje je moja ljubav iz djetinjstva koju sam bila zaboravila tijekom studija strojarstva i stvaranja karijere. Studij strojarstva je bio praktični izbor, znala sam da kao strojarski inženjer mogu raditi bilo gdje u svijetu, a završivši taj “muški” fakultet, htjela sam pokazati da žene mogu isto što i muškarci. Baka Manda, s kojom sam rasla dok su roditelji bili u pečalbi, učila me je pjesmicama kojih se sjećala iz škole. Zatim sam počela sama pisati pjesme, a moj gimnazijski profesor književnosti tu je ljubav još više potakao. Onda je došao period trke kroz život: traženja, selidbe iz Slavonije u Sloveniju, pa u Nizozemsku. Tada se nisam pitala što volim nego što treba učiniti da postignem uspjeh na poslu, vjerujući da će mi to donijeti i životni uspjeh i sreću. Oko četrdesete godine počela sam se okretati unazad, preispitivati se, gdje sam i kamo želim, a zdravlje me je natjeralo da nešto stvarno i promijenim. Počela sam tražiti što zapravo volim i ponovo se sjetila svoje stare ljubavi: pisanja.

Svaka žena dužna je naučiti svoju djecu samopouzdanju i zdravoj samouvjerenosti. Preduvjet je da ih i sama ima. A očevi su dužni uključiti se u život svojih  kćeri… Ako djevojčice ne dobiju dovoljno samopouzdanja, osjećat će taj nedostatak u ostatku života…

Ima ljudi kojima se čini da bi mogli pisati, imaju i glave pune priča, ali se ne usuđuju staviti ih na papir, dati nekome na čitanje, dopuste da ih ograniče strahovi, pogotovo onaj od neuspjeha… Jeste li se vi preispitivali i kako ste to savladali?

O da, preispitivala sam se i te kako. Prije nego je odluka definitivno pala bilo je mnogo preispitivanja. Ja sam, inače, u stanju analizirati do iznemoglosti, vrtjeti u glavi, praviti liste za i protiv, sumnjati u svoje mogućnosti, ali u ovom slučaju bilo je nešto toliko jako u meni što me je stalno vraćalo na “pravi put” tako da nije bilo odustajanja. A ja kada nešto zagrizem, ne puštam, dok posao ne završim. Osim toga, moje se osobno traženje nastavljalo. U međuvremenu sam otkrila ne samo ljubav za pisanje, nego i da mi pisanje pomaže u nalaženju odgovora, te sam zaključila da bih mogla pomoći u traženju odgovora onima koji se ne usuđuju ili ne znaju svoju priču staviti na papir. Reakcije čitatelja “Vlaka života”, autobiografije u kojoj sam pisala i o našem “prljavom rublju”, to su potvrdile.
Proces nastajanja “Velike ispovijedi” trajao je sedam godina. Na svoj pedeseti rođendan donijela sam odluku da ću napisati tu knjigu, a na 57. rođendan knjiga je predstavljena u mjestu gdje sam odrasla – u Garčinu.

Prvi roman bio vam je autobiografski, maločas spomenuti „Vlak života“. Napisali ste ga kao dar roditeljima za 50. godišnjicu braka. Zašto baš u tom trenutku? Što ste zapravo htjeli darovati roditeljima tom knjigom?

Rekla bih da se to slučajno poklopilo, ako slučajnost postoji. Ja sam stalno nešto piskarala kao dio terapije vezane za prerađivanje događaja iz djetinjstva. Naime, kako sam velik dio djetinjstva provela bez roditelja, zbog čega sam patila, to me je obilježilo i stalno pratilo, te sam tražila načine da se riješim tog balasta. Imala sam dojam da me roditelji ne poznaju, ne razumiju, ne vide tko sam ja kao osoba, te sam im se htjela predstaviti, u nadi da ćemo uspostaviti iskonski kontakt. Osim toga, nisam znala što pokloniti ljudima koji već sve imaju u materijalnom smislu.

Knjiga u kojoj je skupljeno 26 životnih priča stvarnih žena

Nova knjiga prava je analiza ženske duše i osobnosti. Zove se „Velika ispovijed“ i sastavljena je od 26 priča stvarnih žena, generacija od 40 do 90 godina, njihovih tragedija i radosti, uspona i padova, životne borbe, gubitaka… Kako je došlo do nastanka te knjige?

Kada sam odlučila da ću napisati knjigu o ženama, razmišljala sam koji bi bio najbolji način. Htjela sam dati mogućnost drugim ženama da ispričaju ono što možda nikada nisu ispričale. Tražila sam kandidatkinje u krugu prijateljica, poznanica i rodica, za koje sam mislila da bi to htjele i čija bi priča mogla biti zanimljiva za širu publiku. Žene su morale imati određeno životno iskustvo, zrelost, znači i određene godine. Poslala sam upitnik s tridesetak istih pitanja na adrese 25 žena. Neke od njih su pristale na izazov, neke još nisu bile spremne, ali su me uputile na svoje prijateljice. Uzela sam tri mjeseca “sabbatical leave”, došla u Hrvatsku, vodila intervjue s njima i počela sređivati materijale koji sutako nastali. Mislila sam da ću najveći dio završiti u ta tri mjeseca. Trajalo je “malo” duže. Sedam godina je dugo, a to je najviše zato što mi je pisanje hobi, koji sam upražnjavala pored redovnog posla i svakodnevnih obaveza, a možda je jednostavno trebalo proći određeno vrijeme da neke stvari sazru. Kada sam donekle sredila priče, trebalo ih je oblikovati u stilu koji je čitak i dovoljno izražava moju osobnost. Odlučila sam se za novinarski stil pisanja, u kojem se moje junakinje i ja smjenjujemo u pripovijedanju.

Tko su žene o kojima pišete, odnosno koje nam pripovijedaju svoje priče?

To su žene koje srećemo svugdje oko nas: naše majke, bake, sestre, prijateljice…, žene o kojima se nikada nije pisalo, koje su na tihi način probijale put novim generacijama, a da nisu bile zamijećene, žene koje to još uvijek čine. Neke od mojih junakinja su nepismene ili polupismene, neke visoko obrazovane, udate, rastavljene, udovice, sa ili bez djece, skromne ili dobrostojeće, neke rade izvan kuće, a neke za to nikada nisu imale mogućnosti, ali svaka je vedrog duha i puna životnih mudrosti. Zajedničko im je: pozitivno držanje, vjera u sebe, ali i to da znaju i pustiti kada nešto ne ide, povremeno se zaustave, pogledaju na situaciju sa strane ili odozgo i vjeruju da će naći rješenje kada za to bude vrijeme. Borba je za njih uobičajeno stanje, sastavni dio njihovih života, ne osjećaju se ni kao paćenice ni kao heroji, podržane su vjerom u Boga ili u samu sebe.

S promocije knjige “Velika ispovijed”u Zagrebu

Na koji su način te žene obilježile vas, vaš život, bilo u trenutku kad ste razgovarale, kad su vam ispovijedale svoj život da biste ga prenijeli u knjizi ili i ranije?

Jedna od hrabrih i jakih žena je moja baka Manda. Dio njene životne priče je ispričan u mojoj životnoj priči “Moja je nesreća što je Zemlja okrugla” i u maminoj “Još neispričana priča”. Baka Manda je uvelike utjecala na moj karakter, navike i poglede na svijet. Naučila me je mnogim vještinama. Baka, nažalost, više nije bila živa za vrijeme nastanka ove knjige. Sve moje junakinje su u meni izazvale veliko poštovanje i zahvalnost. Poštovanje posebno zato što su imale hrabrosti ispričati i manje lijepe stvari iz osobnog života, što su sa mnom podijelile svoje intimne detalje, ponekad uz suzu i smjeh. Pomogle su mi uvidjeti da moj osobni život i nije bio tako tragičan kako je mogao biti, shvatiti da se svaki problem da riješiti ako ustraješ i da u ničemu nisi sam, da je sličan problem i prije tebe već netko imao, i imat će ga i nakon tebe, a ako više ne znaš kako i kamo, u redu je tražiti pomoć, nije sramota. Da citiram Tina:
“…Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
Kao djeca što ne znaju još ni svojih imena”.

Priče se događaju u Dalmaciji, Slavoniji i Zagrebu, koji su i vama životno važne sredine. Što priče, odnosno žene čije priče donosite, govore o tim sredinama i o položaju žene u njima?

Nisam uočila bitnu razliku u razmišljanjima i promjeni pozicije žena u Slavoniji i Dalmaciji. Veće i brže promjene zamjećujem u urbanim sredinama općenito, a posebno u Zagrebu, te promjene koje su se dogodilo kroz vrijeme. Naše bake su se borile da zadovolje primarne fiziološke potrebe i potrebu za sigurnošću za sebe i svoju djecu teškim fizičkim radom i životom u zajednici koju je autoritativno vodio muškarac. Strogo se pridržavajući vladajućeg morala i prenoseći taj obrazac na djecu, bile su prihvaćene i donekle zaštićene u takvoj sredini. Naše majke, njihove kćeri, najčešće se udaju mlade i mlade rađaju djecu. Naučile su u obiteljskoj kući raditi, slušati i šutjeti, te sada slušaju muža, ali i šefa, liječnika, učitelja, svećenika i općenito starije (muškarce) gledaju sa strahopoštovanjem. Rijetke žene završavaju više od osnovne škole. Ipak, sve ih više radi izvan kuće, čime postižu više samopouzdanja, ali ne i nezavisnost i jednakost, iako je imaju pred zakonom. One ostvaruju više potreba postojanja (po Maslowu) i njihov život postaje nešto lakši, no još se ne znaju izboriti za poziciju koju zaslužuju. Žene moje generacije i mlađe dobivaju mogućnost boljeg školovanja, čime stječu više samopouzdanja, dovoljno su samostalne da idu svojim putem, s mužem ili bez njega, ostvaruju vlastitu karijeru, ne slijede muža i ne služe mu. Često se odvajaju od sredine u kojoj su odrasle, odlaskom u urbanu sredinu ili inozemstvo. Vrlo polagano započinje ravnopravnija podjela obaveza u domaćinstvu s mužem. Dogovor i nadopunjavanje u željama, potrebama, radostima i ljubavi, nažalost često počinje uslijed bolesti žene. Očito je da živimo u vremenu velikih i brzih mijena. Prelazimo iz vremena jasnih vrijednosti, definiranih društvenih normi i autoriteta u period individualnosti u najširem smislu, brzog širenja informacija, često negativnih, u čemu se mnogi ne snalaze nego se gube, tražeći rješenje kroz trku za materijalnim, mijenjanje partnera i poslova, sedative i bijeg od stvarnosti. A propos različitih geografskih sredina, neke su priče pisane dijalektom, jer to je jezik mojih junakinja i daje im dušu, mislim.

Borba je za moje junakinje uobičajeno stanje, sastavni dio njihovih života, ne osjećaju se ni kao paćenice ni kao heroji, podržane su vjerom u Boga ili u samu sebe…

Danas se ponovno govori o ravnopravnosti žena u društvu. To je globalno važna tema. Koliko su se i kako žene s kojima ste vi razgovarali u procesu nastanka knjige, svaka u svom vremenu, borile za ravnopravnost u svom svijetu? Jesu li uspjele i koju su cijenu platile?

Sve moje junakinje su se na određen način borile za ravnopravnost, ali u starijim generacijama ih je malo u tome uspijevalo, pa i kada bi ekonomski pridonosile jednako ili čak više od muškarca. I društvene okolnosti moraju biti zrele da bi se ravnopravnost spolova prihvatila kao nešto normalno. Nažalost, i danas u mnogim sredinama i relacijama nema ravnopravnosti. Stoga ima još puno prostora za poboljšanje. Kako je rekla moja junakinja Branka u priči “Opet nije bilo anđela da pospreme”, žene imaju radno vrijeme u firmi i kod kuće, u kuhinji, u krevetu, u vrtu… i sve moramo na vrijeme stići napraviti. Muškarčevo radno vrijeme je kraće, jer nije logično da muž pere suđe, kuha, usisava, pere prozore ili čisti kupaonicu… Ili, iz iste priče ulomak o ženi iz Zagreba, udatoj za suca, koja se dvadesetih godina prošlog stoljeća usudila vrednovati svoj rad: “U to doba značilo je da neškolovana žena koja se uda za školovana muškarca mora donijeti veliki miraz, da bi zajednica mogla opstati. Ona je stoga donijela velik miraz u posteljini, ručnicima, stolnjacima, suđu i odjeći za sve moguće prilike. Ali, odjeća se troši i treba povremeno ipak nešto novo kupiti, makar čarape. Kada bi trebala nešto kupiti, morala je moliti muža novac, a odgovor bi bio: “Kaj nemaš iz miraza?” Kako je ona već u to vrijeme bila samosvjesna žena, napravila je popis poslova koje je radila: pranje, peglanje, krpanje, prišivanje dugmeta i napisala njihovu cijenu. Nije ta cijena bila visoka, ali bi svaki mjesec dala popis mužu da joj plati što je zaradila, da si može sama kupiti što joj treba. Cijeli Zagreb je pričao kako se drznula vrednovati svoj rad….”

Što generacije mladih žena, pred kojima stoji cijeli život, mogu naučiti iz iskustva žena koje vi donosite u “Velikoj ispovijedi”?

Prije svega da uvjeti u kojima živimo danas i koje smatramo normalnim nisu došli sami od sebe. Naše majke i bake (i očevi i djedovi) su se za njih morale mnogočega odreći i štošta žrtvovati ili se žestoko boriti. Živjele su i radile u uvjetima kakve mi danas ne možemo niti zamisliti. Ovo sam dobila kao povratnu informaciju mladih žena koje su mi pomogle u realizaciji knjige. Može se ostvariti i naizgled nemoguće uz rad, borbu i ustrajnost, ne odmah i ne sutra, ali s malim koracima naprijed uspjeh je zagarantiran. Tražiti pomoć nije grijeh. Dapače, nitko ne zna i ne može sve sam. Zato postoje prijateljice, kolegice, rodice, koje su se srele sa sličnim ili ustanove, u kojima rade kompetentni ljudi koji žele i znaju pomoći. Svaka žena je dužna naučiti svoju djecu samopouzdanju i zdravoj samouvjerenosti. Preduvjet je da ih i sama ima. A očevi su dužni uključiti se u život svojih  kćeri, maziti ih i paziti dok ne dođe vrijeme da ih puste, i onda to i učiniti. Jer, ako djevojčice ne dobiju dovoljno samopouzdanja u prvim godinama života, osjećat će taj nedostatak u ostatku života.

Naslovnica knjige “Velika ispovijed” složena je kao mozaik u kojemu dominiraju oči i ruke. Pretpostavljam da je i to poruka? 

“Velika ispovijed” su životne priče žena triju generacija. Naslovnica je oblikovana kao mozaik jer život vidim kao mozaik koji je djelomično ispisan, dok je veliki dio još misterija. Kako godine teku, životna se slagalica popunjava dragim nam osobama, mjestima, stvarima, doživljajima, utiscima… Unutar mozaika posebno se ističu oči, kao ogledalo duše i ruke kao kreativna snaga mojih junakinja. Jer one su u “Velikoj ispovijedi” otvorile svoju dušu i pokazale da se uz snažnu volju može ostvariti i naizgled neostvarivo. U mozaiku je i slika moje bake Mande, velike male žene, mog simbola svih jakih i hrabrih žena, kojoj je ova knjiga i posvećena. Spremnost mojih junakinja da sa mnom podijele svoju životnu priču doživjela sam kao ogroman dar koji me je obogatio kao osobu. Shvatila sam da za život i mogućnosti koje ja imam i koje smatram normalnim mogu i moram zahvaliti našim majkama, bakama, sestrama, tim brojnim ženama koje su, bez da su bile zapažene, nesebično utirale put novoj generaciji. Stoga sam željela da knjiga “Velika ispovijed” bude moj dar njima, te da izgleda bogato, kao dar ispisan zlatnim slovima.

Put do izlaska knjige trajao je sedam godina. Sigurno je na tom putu bilo puno ljudi kojima biste se htjeli zahvaliti.

Na sedmogodišnjem putu nastajanja i kasnije tijekom predstavljanja sam, pored svojih sugovornica, srela mnoge divne ljude, koji su mi pomogli da svaki puta naučim nešto novo i učinim korak naprijed. Želim spomenuti i bezuvjetnu podršku mog muža u čitavom procesu, kroz koji sam shvatila da se podrška i prostor koje ja imam ne i koje smatram osnovnim pravom svakog pojedinca, ne podrazumijevaju u svake žene kao nešto samo po sebi. Zbog toga sam im svima duboko zahvalna.

Zašto ste odlučili izdati knjigu u vlastitoj nakladi i gdje se može nabaviti? 

Rukopis “Velike ispovijedi” ponudila sam nekolicini izdavača, koji se nisu udostojali niti odgovoriti. Kako je proces stvaranja trajao dugo, a mnoge su moje sugovornice bile u poodmakloj dobi, neke bolesne, neke više nisu među nama, a ni ja nisam najstrpljivija osoba, odlučila sam sve uzeti u svoje ruke. Željela sam da ipak što više junakinja dobije knjigu u svoje ruke, da je osjete, omirišu. Zadovoljna sam što sam to učinila jer sam tako imala sve pod kontrolom, mogla sam birati što sam sama htjela, imala sam divne suradnike, koji su mi pomogli u svakom pogledu. Distribucija je nažalost nešto teža. Ministarstvo za kulturu mi nije ništa otkupilo. Knjiga se ne može kupiti u knjižarama, ali je dostupna u većini zagrebačkih knjižnica, kao i u četrdesetak knjižnica diljem Hrvatske.
Prodajem ju uglavnom tijekom promocija, kako u Hrvatskoj, tako i Hrvatima izvan domovine. Knjiga je do sada predstavljena u Nizozemskoj, Francuskoj, Luksemburgu i Njemačkoj. Također se može naručiti direktno kod mene preko internetske stranice www.jasminka-frleta-botica.com ili moga distributera www.bosanska-rijec.com.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here