Marina Biti, sveučilišna profesorica

Već neko vrijeme našim medijskim prostorom kruži sintagma koja se, iz dana u dan, sve više oprema čudnim zlokobnim prizvukom – rodna ideologija. Riječ je o sintagmi koja se aktualizirala u sklopu diskusije o hrvatskoj ratifikaciji Istanbulske konvencije, odnosno Konvencije o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Medijskim se prostorom, upravo slijedom te sintagme, proširio strah da će se kroz taj dokument, ratificiramo li ga, u hrvatski prostor pronevjeriti nešto što ultrakonzervativni krugovi smatraju suprotnim hrvatskom kulturnom nasljeđu i što oni zovu rodnom ideologijom.

 U SJENI STRAHOVA OD NEMANI

Zbog širenja strahova od rodnoideologijske nemani u sjenu je, nažalost, pao glavni smisao Konvencije: osmišljavanje učinkovitih mjera zaštite žena i obitelji od nasilja. Umjesto da raspravljamo o toj važnoj temi koja bi trebala zanimati, a barem deklarativno i zanima, sve političke snage u Hrvatskoj, u nas se raspravlja o nečem sasvim drugom. O čemu točno raspravljamo, znamo li uopće? Točnog odgovora u stvari nema. To „nešto“ čega se, navodno, moramo bojati ostaje neobjašnjeno, no čini se da se svodi na rat koji se vodi protiv jedne jedine riječi – ‘rod’, a u kontekstu, kako nam kažu, ‘rodne ideologije’. Čitamo, čitamo o toj ugrozi, ali nikako da negdje pročitamo u čemu se točno ta ugroza.

Dakle: ugroza. Koja, kakva, puštamo to pitanje sa strane, jer odgovor i nemamo gdje pročitati. No, srećom nekom, od sviju nas nezasluženom – ili barem, srećom za grad Zagreb – ipak saznajemo da u glavnome našemu gradu “u Gradskoj skupštini sjedi pet zastupnika koji nikada ni pod kojim uvjetima ne bi dopustili penetraciju rodne ideologije koja je mimo ustavnih i kulturnih vrednota prodrla u zakone RH”. I zato, “dok u Skupštini sjede Nezavisni za Hrvatsku – intelektualna kolonizacija rodne ideologije neće proći”, kažu. Citiram, pogodili ste Zlatka Hasabegovića; izvor je portal direktno.hr; tekst M. Opačaka.
Ugroza je time ne samo obznanjena, nego i potvrđena, iako i nadalje ostaje neobjašnjena. No, imamo mi tih pet dičnih vitezova koji stoje na braniku naših, kako kažu, ustavnih vrijednosti. Pa je riječ ‘rod,’ slijedom njihovih beskompromisnih zalaganja za našu moralnu čistoću, dosljedno uklonjena iz strateškog dokumenta grada Zagreba i zamijenjena riječju ‘spol’. To valjda znači da više ne moramo razbijati svoje neupućene glave, jer imamo mi te vitezove da za nas misle, i možemo mirno spavati.???

Možda sam samo ostarjelo dijete koje ne razumije da car nikako ne može biti gol i kada je gol, no, moram se zapitati predstavlja li doista riječ ‘rod’ ugrozu našim ustavnim i kulturnim vrednotama, i kakvu to ‘ideologiju’ ona za sobom povlači, ako je uopće povlači?
Istina je da se riječ ‘rod’ u Ustavu Republike Hrvatske izrijekom ne spominje. Spominje se međutim da svatko ima “prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama” (Ustav, čl. 14). Istina je i da država, prema Ustavu, “štiti znanstvena, kulturna i umjetnička dobra kao duhovne narodne vrednote” (Ustav, čl. 69). No, isto tako je istina da Ustav, osim izrijekom nabrojenih osobina koja štiti, štiti i druga prava ljudi, i to “neovisno o društvenom položaju i drugim osobinama” (Ustav, čl. 14), kao i da osim kulturnih dobara, koje dakako taksativno ne nabraja, “potiče i pomaže razvitak znanosti, kulture i umjetnosti” (Ustav, čl. 69), odnosno njihovu neminovnu mijenu. I nadalje, prema slovu Ustava, istina je i to da Hrvatska kao država članica Europske unije “sudjeluje u stvaranju europskog zajedništva, kako bi zajedno s drugim europskim državama osigurala trajni mir, slobodu, sigurnost i blagostanje te ostvarila druge zajedničke ciljeve, u skladu s temeljnim načelima i vrijednostima na kojima se Europska unija zasniva” (Ustav, čl. 143). Ovo potonje, pak,  znači da nas Ustav RH obvezuje i na provedbu svih onih principa koji su istaknuti u jednom drugom dokumentu, u Povelji Europske unije o temeljnim pravima, odnosno da Hrvatska, kao ni ijedna druga članica EU, ne smije prihvaćati nijedan oblik diskriminacije, provodila se ona “na temelju spola, rase, boje kože, etničkog ili socijalnog podrijetla, genetskih osobina, jezika, vjere ili uvjerenja, političkoga ili bilo kakvoga drugog mišljenja, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovine, rođenja, invalidnosti, dobi ili spolnog usmjerenja”. (Povelja, čl. 21).

DUŠEBRIŽNIČKO SVOJATANJE

Navedeni citati u fokus dovode čitav niz pojmova koje ultrakonzervativci u pravilu dušebrižnički svojataju, dakako bez oslonca u ijednom zakonskome aktu koji bi im doznačivao ekskluzivna prava recimo na definiranje kulturnoga dobra, ili prava na cenzorsko nadziranje razvitka kulture ili umjetnosti. Podjednako tako, baš nitko ne raspolaže pravima da u pitanje dovodi ijedno pravo drugih ljudi, uključujući i pravo na spolno usmjerenje koje se kao takvo eksplicitno navodi u za nas obvezujućoj Povelji Europske unije o temeljnim pravima. Ne dopada se to našim konzervativcima, ne samo zbog raznolikih mogućih spolnih usmjerenosti muškaraca i žena koje bi oni rado zadržali, a u slučajevima devijantnih praksi štoviše i zaštitili držeći ih pod poklopcima stoljećima odnjegovanih društvenih tabua, već i zbog niza društvenih dogmi koje te tabue prate i koje oni, čini se ponekad, vide kao samu esenciju hrvatske kulture. No dogme su – dogme, i za kulturu mogu biti samo opterećujuće. One u naravi funkcioniraju ponajviše kao nasilje koje se vrši i nad muškarcima i nad ženama, i to nasilje koje se kroz povijest događalo i nastavlja se događati s obzirom ali i bez obzira na spolnu orijentaciju ljudi koje zahvaćaju.

Pojam roda upozorava na bitnu distinkciju između bioloških shvaćanja ženstva odnosno muškosti i društvenih te kulturnih definicija nedjeljivih od distribucije društvene moći…

Naime, iako sam spol, barem u slučajevima nepopraćenosti nekim nestandardnim spolnim usmjerenjem, nije kategorija koja bi bila podvrgavana izravnom formalnopravnom sankcioniranju, i on – slijedom rodnih uloga koje se u danim ideološkim sklopovima nameću i sa spolom izjednačavaju – i prelako može postati osnova za provođenje diskriminacijskih praksi kako spram žena, tako i spram muškaraca, odnosno spram bilo koje osobe koja svoj rodni identitet traži i ostvaruje izvan skučenih društvenih klišeja, i po toj se osnovi percipira kao ‘drukčija’.

PRERADOVIĆEV POUČAK

Bilo je to u devetnaestom stoljeću, točnije 1860. godine, podsjetila bih gospodu naše ultrakonzervativne političare, kada je tu čudnovatu riječ ‘rod’ upotrijebio Petar Preradović u antologijskoj svojoj pjesmi „Rodu o jeziku“. Dakako da Preradovićevo isticanje roda nema i ne može izravne veze sa suvremenim značenjima toga pojma, koja su u upotrebnu zonu doveli tek mnogo kasnije nastali rodni studiji, i dakako da se u toj pjesmi koja predstavlja reakciju na razdoblje Bachova apsolutizma rod poima prije svega kao sinonim za narod. Pozivajući svoje sunarodnjake na okretanje vlastitu jeziku, Preradović ih međutim poziva na još nešto: na zajedništvo onih koji su se od svojega „roda i jezika“ otuđili sa svima onima kojima vlastiti rod i jezik predstavljaju jedino moguće životno utočište (koje Preradović, sukladno viđenjima Iliraca, smješta “Od Stambula grada do Kotora,/ Od Crnoga do Jadranskog mora”), i to takvo koje evidentno obgrljuje i brojne grupne i pojedinačne razlike.

Petar Preradović

Jer narod jest, a Preradoviću to i nije sporno, kotao mnogih razlika, pa ga on, štoviše, naziva i smjesom svih ljudi rođenih u istome jeziku:

“Ljub’ si, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiraj za njega!
Po njemu si sve što jesi:
Svoje tijelo, udo svijeta,
Bus posebnog svog cvijeta
U naroda silnoj smjesi.”

Osim što legitimira samu riječ ‘rod’ koja će, uz neizbježne semantičke pomake s vremenom zaći i u nove uporabne zone (one koje će nam u budućnosti isporučiti razvoj jezika kao i razvoj znanja), Preradović u svojoj budnici i samu ideju krvnoga srodstva zamjenjuje idejom jezičnoga srodstva, te unutar opjevana jezičnoga jedinstva ostavlja prostora bogatstvu u svaku zajednicu uključenih unutrašnjih razlika. Shvatimo li dakle ‘rod’, na Preradovićevu tragu, kao svojevrsnu ‘smjesu’, sačinjenu od razlika, ostajemo otvoreni za daljnje propitivanje pojma, i svakako vjerni vlastitoj jezičnoj i kulturnoj tradiciji. Ta treba li samoj riječi ‘rod’ veći i jači kulturni legitimitet u hrvatskom kulturnom prostoru od onoga što joj je podario pjesnik Ilirskoga doba? Ili je Preradović, možda, preteča ‘rodne ideologije’, pa bi netko smatrao primjerenim tu čudnu spodobu koja se na pisanje na hrvatskome jeziku odlučila tek kasne 1843. godine ukloniti iz povijesti Ilirskog pokreta?

SHVAĆANJE ŽENSTVA I MUŠKOSTI

Dakako da sintagma ‘rodna ideologija’ nema veze s Preradovićem baš kao što nije legitimno povezivati je ni s različitim teorijama roda koje se pojavljuju u okviru akademskoga područja poznata pod nazivom rodni studiji (gender studies). Rodni su studiji naime interdisciplinarno polje znanja koje objedinjuje filozofsku, literarnu, sociološku, politološku, antropološku i zemljopisnu perspektivu, a čiji se rani istraživački poticaji vezuju uz prijelaz iz 19. u 20. stoljeće te uz sufražetski pokret koji je iznjedrio i žensko prava glasa, a posebice uz šezdesete i sedamdesete godine prošloga stoljeća koje su donijele sustavnija propitivanja povijesti rodnih odnosa i implikacija tih odnosa na različite sfere života. Nakon pojave posebno zapažena djela naslovljena “Nevolje s rodom” (‘Gender Trouble’; 1990.) u kojemu je američka autorica Judith Butler pristupila filozofskom preispitivanju djela Simone de Beauvoir i Luce Irigaray te u središte svojih analiza postavila odnose roda, spola i društvene moći, kao i pitanja povezanosti tih pojmova s drugim društvenim kategorijama poput etniciteta i društvene klase, rodni su se studiji afirmirali i kao samosvojno znanstveno polje, te zašli i u sveučilišne kurikulume diljem različitih kontinenata. Danas se rodni studiji smatraju nezaobilaznom fokalnom točkom mnogih klasičnih disciplina, ali i autonomnom sferom istraživačkih interesa koja je, uz druga interdisciplinarna polja koja su plod novijeg vremena (npr. kognitivna znanost, integrativna bioetika, biotehnologija, projektni menadžment i dr.), zauzela svoje mjesto i u hrvatskoj klasifikaciji znanstvenih područja, polja i grana.

Pojam roda je, dakle, stekao svoj puni znanstveno-istraživački legitimitet i u svjetskoj i u domaćoj znanosti te upozorava na bitnu distinkciju između bioloških shvaćanja ženstva odnosno muškosti i društvenih te kulturnih definicija nedjeljivih od distribucije društvene moći i ideoloških sustava koji generiraju, u različitim kulturama i različitim povijesnim razdobljima, raznolike obrasce ponašanja i društvenih očekivanja s kojima se pojedinci suočavaju.

Rodne se uloge, kao i odnosi podčinjenosti i nadčinjenosti, s ideološkim mijenama i s razvojem društva i same mijenjaju, što se pak odražava u promjenama legislativne naravi koje su, primjerice, ženama u recentnijoj povijesti donijele pravo glasa koje stoljećima nisu imale. Od legislativnih okvira još se međutim sporije mijenja društvena percepcija rodnih uloga, pa se tako i danas muškarac nerijetko suočava s očekivanjima društva da bude hranitelj obitelji bivajući podložan društvenoj stigmatizaciji ako u toj roli zakaže, baš kao što i žena nerijetko nosi teret stigme ako ne udovolji društvenoj normi rađanja ili, recimo, udaje. Sve to samo neizravno, a nekad i tek naizgled, korelira s biološkim određenjima spola, donekle i stoga što je i sama priroda u svojoj distribuciji modela ponašanja vezanih uz spol daleko manje binarna od mentalnih sklopova koji dominiraju u društvu.

Upravo je binarni mentalni sklop koji spol poistovjećuje s rodom odgovoran za nerazumijevanja spram dječaka koji se rado igra lutkama ili za djevojčicu koja možda ima više od uobičajene količine dlačica na tijelu. Homoseksualnost je, dakako, posebno na udaru društvenih stigmi, kao i sve druge pojave kojima i sama priroda negira binarnost kroz koju je poimamo i koju uvelike apliciramo i na pojave u društvenoj stvarnosti, previđajući ili zanemarujući raznolikost društvenih silnica koje na sve nas djeluju. To će nerijetko pojedince drukčijih poriva navesti da u tajnosti, uz brojne muke i traume, posežu za odjevnim predmetima spola kojemu naginju ili im recimo bolno zagorčiti unutarnji poriv da mijenjaju spol. No, isto tako treba reći da traumatska dimenzija rodnih uloga kojima smo zasuti uvelike nadilazi sferu seksualne drukčijosti te da ona itekako duboko zalazi i u domene života heteroseksualne populacije, napučene srazovima između patrijarhalnih i liberalno-građanskih obrazaca kao i društvenim reperkusijama brojnih konfliktnih situacija u kojima se i u svojim privatnim i u svojim javnim životima zatiču suvremene žene i muškarci.

percepcija rodnih uloga SPORO SE mijenja, pa se i danas muškarac suočava s očekivanjima društva da bude hranitelj obitelji bivajući podložan stigmatizaciji ako u toj roli zakaže, baš kao što i žena nerijetko nosi teret stigme ako ne udovolji društvenoj normi rađanja ili, recimo, udaje…

Okrenimo se sada malo i pojmu ‘ideologija’. Što je pak ideologija, i znamo li značenje te riječi koje su našim političarima, ali doista i svim drugima, usta svakodnevno puna? Pojam ideologije jedan je od onih pojmova koji se vrlo rastezljivo mogu koristiti, pa ta rastezljivost ostavlja prostora i neminovnim manipulacijama.

IDEOLOGIJE PROMIČU ONI KOJI IMAJU MOĆ

U svojem temeljnom značenju taj se pojam odnosi na idejno-vrijednosni kompleks po kojemu dano društvo u određenom vremenskom razdoblju funkcionira, koji teži zaposjedanju svih segmenata društva te generira obrasce poželjnog odnosno nepoželjnog društvenog ponašanja. Ideologije u pravilu promiču utjecajne institucije koje posjeduju i moć da ih implementiraju, bilo sustavima kažnjavanja onih koji se opiru zadanim obrascima, bilo sustavima nagrađivanja onih koji te obrasce promiču. Kreatori su, pak, samih ideologija češće, iako ne isključivo, pojedinci – mislioci, koji svoja viđenja svijeta uobličuju u neko učenje koje u danom povijesnom trenutku, spletom konkretnih okolnosti, može zadobiti podršku institucionalnih struktura. Tako je učenje Isusa Krista, pod okriljem Crkve, postalo osnovom kršćanske ideologije, Marxovo marksizma, Hitlerovo nacizma, dok u širem smislu liberalno-građanska ideologija nasljeduje prosvjetiteljske korijene i inspirira se djelima mislioca poput Montesquieua, Rousseaua i drugih, nalazeći svoju političku ekspresiju u dokumentima kao što su američka Deklaracija o neovisnosti ili francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina.

Iako totalitarni sustavi teže uspostavljanju vlastite kao dominante ideologije te poništavanju oponirajućih im sustava vrijednosti, sam društveni prostor neminovno vrvi raznolikim idejama, pa u njemu – čak i u uvjetima totalitarizama – neminovno koegzistiraju ideološki sustavi različitih predznaka, bili oni reakcionarni ili progresivni, progresivni ili radikalni, nadalje se razlamajući na ideologije društvenih klasa i podskupina koje uobličuju uže i specifičnije interese i vrijednosti određenih kategorija stanovništva. Praktički nema ideološkog sustava koji ne bi uključivao i odnos prema rodnim temama, odnosno koji se ne bi dotakao definiranja uloga, prava i odgovornosti žena i muškaraca, zahvaćajući u nekim slučajevima i druge seksualne orijentacije, i to kroz čitav presjek društvenih domena, radilo se o ustroju obitelji, samom društvenom ustroju, socijalnim pravima i obvezama ili recimo o ekonomiji.

SINTAGMA ZA ZASTRAŠIVANJE JAVNOSTI

Ta se distribucija prava i obveza različito oblikuje od jednog ideološkog sustava do drugog, pa se tako u onim patrijarhalnima ženska pozicija definira kao podložna onoj muškoj, dok ima i egalitarnih pristupa u kojima se teži izjednačavanju obveza i prava muškaraca i žena u svim sferama. Utoliko, opravdano je reći da određena rodna politika, uvijek dakako podložna kritici, prati svaki ideološki sustav, odnosno da su sve ideologije neminovno i rodno obojene. Apsurdno je, međutim, i pomisliti da bi ‘rodna ideologija’ mogla postojati sama po sebi, baš kao što je apsurdno i pomisliti da bi muškarci i žene mogli regulirati svoje odnose izvan ili mimo širih sustava društvenih vrijednosti koje prožimaju sve sfere života, i to ne samo ako gledamo stanje koje zatičemo u sadašnjosti, već i s obzirom na nasljeđa koja se kroz sadašnjost prelamaju i s obzirom na aktivne procese preoblikovanja koji društvo usmjeravaju prema budućnosti.

binarni mentalni sklop koji spol poistovjećuje s rodom odgovoran je za nerazumijevanje spram dječaka koji se rado igra lutkama ili za djevojčicu koja možda ima više od uobičajene količine dlačica na tijelu…

To što nam jezik u svojoj formalnoj fleksibilnosti dopušta da bilo koje dvije riječi spojimo u sintagmu nipošto ne znači da svaka sintagma koju se netko sjeti kreirati ima i smisla. Doista, nije Hasanbegović jedini koji je posegnuo za sintagmom ‘rodna ideologija’, niti je on taj dovitljivac koji ju je izumio. No, doista je simptomatično da se u Hrvatskoj i u svijetu tom sintagmom ponajviše služe pripadnici ekstremne desnice, dakle predstavnici upravo onih doktrina kojima su rodni odnosi u samome središtu interesa, i to u smislu nastojanja da ih se konzervira i po mogućnosti za koje stoljeće unazadi. Ta sintagma lišena svakog dubljeg smisla komunikacijski je alat takvih skupina, i kao takav on ima jednu i isključivu svrhu: zastrašivanje javnosti. Prerušena u termin, a bez ikakve terminološke težine, sintagma ‘rodna ideologija’ puštena je u opticaj s misijom zaustavljanja promjena nabolje u sferi rodnih odnosa. Ona je tu da ne zaštiti žene i obitelji od nasilja; da rodne odnose konzervira, a po mogućnosti i da ih vrati u neku raniju epohu. Nažalost, taj se komunikacijski alat pokazao dosta učinkovitim, pa tu istu sintagmu, retorički podvaljenu u svako gnijezdo koji promicatelji rodne neravnopravnosti dohvatiti uzmognu, možemo ponekad čuti i iz usta u teorijske zavrzlame neupućenih pojedinaca, iako takvima rodnopolitičke bitke doista ne moraju biti na umu.

Ako se žmiri na obiteljsko nasilje lako se otvori prostor i za druge vrste nasilja

ŽMIRE NA OBITELJSKO NASILJE

Istina, malo je teško boriti se protiv nasilja nad ženama i u obitelji onima koji se za samo nasilje unutar svojih paradigmi tzv. zaštite kulture i načina života više ili manje otvoreno zalažu, kao i onima koji odbijaju pogledati u oči činjenici da jedna vrsta nasilja, društveno toleriranog, i prelako može postati okidač koji će pokrenuti i neku drugu vrstu nasilja. Lakše je, naravno, zažmiriti na obiteljsko nasilje negoli otvoriti temu koja bi mogla odvesti diskusiju i u sfere nasilja za koje se trudimo tvrditi da uopće ne postoje.

ZANIMLJIVO JE da se u sintagmom RODNA IDEOLOGIJA ponajviše služI ekstremnA desnicA, dakle predstavnici upravo onih doktrina kojima su rodni odnosi u središtu interesa, i to u smislu nastojanja da ih se konzervira i ČAK unazadi…

I zato, valjda, svjedočimo, i to prečesto, nevjerojatnoj toleranciji naših upravljačkih struktura spram osvjedočenih obiteljskih nasilnika. Svakako, ako kazniš jednog nasilnika, rastu očekivanja da kazniš i drugog, pa i da sve nasilje zaustavljaš, što bi i prije nego trepneš moglo dovesti do pucanja i neke više grane na kojoj sjede neki od najmoćnijih i najutjecajnijih.

Ah, nezgodan je taj pojam roda koji prokazuje nasilničke prakse koje žive u pukotinama deklarativnih zalaganja za ravnopravnost svih ljudi.

1 komentar

  1. Prepoznajem da se upravo o tome radi, prepoznajem da se upravo iz tog “gnijezda” ideja siri, Naravno, sa istim ciljem kao i ovjdje u Njemackoj!
    Cilj Istambulske konvenicje je zastita zena i obitelji od nasilja, od NASILJA koje vrse jaci i mocniji NAD SLABIJIMA.
    Protivnicima se radi o odrzavanju podcinjenosti zena i nadcinjenosti muskaraca, svejedno iz kojeg ugla temi pridjemo.
    Fenomen nije hrvatski, samo su ga hrvatski dusebriznici i ultrakonzervativci na hrvatski nacin obojali, zapakovali u hrvatski “poklon papier”. Svojataju navedene zvucne pojmove u svoje svrhe sa manje ili vise prozirnim argumentima. Na zenama je da prepoznaju TKO se tu ZA STO zalaze

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here