Andrea Štalcar Furač

Nikad jača i nikad selektivnija. To je ono što od žene napravi pola stoljeća života. Pola stoljeća? Jel’ to puno ili malo? Puno premalo da bismo zaključili kako krećemo silaznom linijom. Sasvim dovoljno za kontinuirani uspon. I dokle god svoj život gledamo kao uspon, ma kako naporan on bio, dotle će nam život otvarati nova vrata. Otvorimo li prozor i vidimo ravnicu, lagodnu prostranu ravnicu, bez potrebe za naporom, to je naš kraj. Ili barem početak kraja.

Godinama pratim taj panični strah žena u pedesetima, protkan svim mogućim sumnjama u sebe i nepobitnu činjenicu da starimo. Stereotipi i dalje čine svoje. Svjesna si godina i poput zatočenice pogleda moraš odraditi dvije stvari: lišiti se predrasuda i odabrati uspon. Što je ruta teža, to bolje. Što si napetija to je slađe. To su godine unutarnjeg inata, potrebe za sadržajnim mirom, vrijeme u kojem biramo ljude i ono što nam oni ostavljaju , vrijeme u kojem radimo oštre rezove ne bismo li definirali smisao drugog poluvremena čiju ćemo dužinu ipak same odrediti. Sumnjate u te sposobnosti? Ja ne.

Godinama pratim taj panični strah žena u pedesetima protkan svim mogućim sumnjama u sebe i nepobitnu činjenicu da starimo. Stereotipi i dalje čine svoje…

Čovjek sam odredi svoju sudbinu, svoju dužinu života, bogatstvom sadržaja i iskustava. Dužina života ne mjeri se brojem godina već bogatstvom sadržaja i iskustava. Ako tako postavimo stvari, makar i u pedesetima, sasvim drugačije ćemo gledati na vrijeme ispred sebe i ne zamarati se onime što je ostalo iza nas.

PREMA VRHU ŽENO, NIKAKO LAKŠIM PUTEM

Točno se sjećam trenutka kad sam razbistrila stvari i godine. Organizirali smo odlazak u Ljubljanu s ciljem da jedan dan provedemo u brdima. Otišli smo tamo gdje pogled puca s visina na more, a more nas povezuje s ostatkom svijeta. Dakle, na mjesto koje nas vodi kamo god zamisliš. Uspinjali smo se normalnim ritmom i svako malo okretala bih se suprotno od uspona kako bih uhvatila pogled. Ta panična potreba za daljinom davala mi je snagu i oslobađala me tereta. Putem sam otpuštala nevidljive “pakete” bačene po padinama. Tamo će i ostati. S vremenom će odumrijeti i stopiti se s prirodom. Životna reciklaža. No, mozak mi nije dao mira. U meni je kuhalo. Proces odbacivanja tereta nije sasvim ugodna pojava. Prethodi mu uzburkanost svih organa, mješavina bijesa i inata, užasna potreba da budeš brži i jači, nekontrolirano lupanje srca i gubitak daha. I onda odjednom zastrašujuće olakšanje. Tek tada možeš zastati i pogledati iza sebe. Sve pobacane stvari dužinom puta neće nitko vidjeti. Vidiš ih samo ti. I ako nisi na brdu, ako ne vidiš dovoljno daleko, ako nisi osjetila sav taj nemir, nisi odradila posao. Ne hvataj se ravnica, ravnica je obmana.

Kad se popneš na vrh i okreneš iza sebe vidiš sve čega si se putem oslobodila, te odbačene stvari vidiš samo ti…

No, zanimljivo je što se u meni sve događalo. O tome sam razmišljala kasnije. Kad je potreba za analizom stanja dozrela do faze da to uopće mogu prokuhati. Žena u životu prolazi razne faze tjelesnog i emotivnog odrastanja. Od onih nasumičnih zaljubljivanja bez kompasa do braka koji može biti sadržajno podnošljiv ili neoprostivo dosadan. Malo je onih koje je obilježila nadogradnja. Sretna sam što mogu živjeti nadogradnju. Jer, htjele mi to ili ne, teški stereotipi koji nam potajno kroje život i odnose prema ljudima su naš najteži put. Taman sve to raskrčiš kad eto ih natrag. Žena = žrtva. Žrtva = ljubav. Ljubav = brak. Žrtva + ljubav + brak = laž.

ZATOČENICA POGLEDA

Dora Maar – Picassova muza ili zatočenica?

Uspinjući se put neba, a kradomice hvatajući pogled, u misli mi zalutala Dora Maar. Nije slučajno. Zatočenica pogleda. Žena koja je tijekom devetogodišnje veze s Pablom Picassom bila njegova muza i motiv koji se provlačio njegovim kubističkim portretima. Veza koja je na Doru ostavila neizbrisiv trag, ranu na njenu ionako hipersenzibilnu ličnost. Nezasluženo je ostala u njegovoj sjeni. Slomila se na formuli: žena + žrtva = ljubav. Priznajem da sam cijeli život proučavala Picassov rad paralelno s njegovim odnosima s ljudima. Naročito ženama. Fascinirala me ta bespoštedna igra i manipulacija. Kako se žena hvata za mamac i pretvara u žrtvu tješeći samu sebe kako je stanje muze uzvišeno stanje. Kako mu treba, kako je važna, kako je to sasvim dovoljno da pokrije sve ostalo čega se odriče. S vremenom sam dokučila da mi je ljubav prema Picassovoj umjetnosti zapravo izgovor jer me istinski zanimala njegova psiha. I psiha žena koje su ga okruživale. Od leptirica postajale sumanute muhe koje bi se spržile na nekoj noćnoj lampi.

Nije li tako u životu? Nije li to samo jedan korak? Od leptira do spržene muhe. To shvatiš tek u pedesetima. Da ništa i nitko nije vrijedan te preobrazbe. Jer samo ona žena koja ustraje u tome da ostane leptir, samo takva žena može ne završiti spržena na noćnoj lampi.

SUSTAV OPADANJA

Zato je uspon važan. Nikako ravnica. I zato je važno da svaka žena krene na takav put. On ne može biti u mislima. Ili u planovima. On se mora odraditi fizički. Cijeli život provela sam radeći i družeći se s umjetnicima, glazbenicima, kreativcima, javnim osobama raznih tema. Ženama i muškarcima. Što zbog posla, što zbog zajedničkih interesa. Iz svih tih godina izdvojila bih samo nekoliko žena koje su vrijedne ostatak godina i samo nekoliko muškaraca koji su mi otvorili prostranstvo kojim danas suvereno “vladam”. Pravo malo bogatstvo. Sve ostale likove ostavila sam na tom putu prema vrhu, porazbacane po padinama, priroda će ih reciklirati. Prvi su otpali oni za koje bi čovjek rekao da su mi u mladosti bili “najbliži”. Nekima sam u životu bila muza, nekima utjeha, nekima poslovna ili privatna partnerica, nekima, pak, divna prijateljica. Svejedno su svi ostali u ropotarnici povijesti. Odbacila sam ih putem poput praznog sadržaja. Potrošili smo se na dah. Sve ostalo je bilo plod tereta stereotipa: Moraš održavati jer je to red, jer je pristojno, jer se poznajemo, jer smo dijelili vrijeme i prostor, jer smo… Ne moraš ništa. Moraš samo odabrati put, svoj uspon, doći do vrha i pljunuti niz vjetar. Samo to moraš. Sve ostalo umre samo po sebi. Kao da nije ni bilo. Kojeg li olakšanja!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here