Andrea Štalcar Furač

Trebala je ovo biti novogodišnja čestitka svim ženama, ali nije. Trebala je ovo biti kolumna prepuna poticajne energije, ali nije. Trebala je ovo biti… ali nije. 

Što je djetinjstvo gore, to si bolji umjetnik, izjavila je Marina Abramović na predstavljanju svojih memoara “Walk through Walls”. Tko je Marina Abramović i zašto spominjem baš nju? Marina je konceptualna umjetnica, žena koja je na svjetskoj sceni izvela neke od najsnažnijih performansa. Marina je prije svega žena. U Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku izvela je najdulji umjetnički performans ikada izveden, “The artist is present” .

DAR NEKONTROLIRANE LJUBAVI

U 75 dana, točnije u 736 sati i 30 minuta, koliko je trajao njezin performans, nepomično je gledala u 1564 para očiju. To je tolika količina raznih očiju da joj je trebalo puno vremena da ih se oslobodi. Neki su iz znatiželje proveli i cijeli dan sjedeći preko puta umjetnice, dok su neki izdržali samo nekoliko minuta. Posjetitelji izložbe mogli su sjesti preko puta umjetnice i jednostavno se sukobiti s njezinim pogledom.

“Svakome tko je sjeo ispred mene pokušala sam dati nekontroliranu ljubav. Potpuno sam se koncentrirala na svakoga pojedinačno. Kad bi mi došla neka druga misao, zaustavila bih je i usredotočila se na osobu. U takvoj koncentraciji sve oko nas nestaje i jedino što ostaje je taj naš pogled. A onda i pogled nestane, jer ja sam samo “okidač”, ja samo pomažem tim ljudima da gledaju u sebe. Tu izbijaju emocije koje su toliko puno ljudi dovele do suza”, opisuje Marina Abramović svoj doživljaj iz MoMA-e.

Njezini je roditelji niti jednom u životu nisu poljubili niti pohvalili. Majka ju je tukla, čupala za kosu, govorila joj je da je beskorisna te ju je nazvala prostitutkom nakon što ju je po prvi put poljubio dječak. Svoje je odrastanje Marina Abramović opisala u brutalno iskrenoj autobiografiji “Hod kroz zidove”. Majka Danica i otac Vojo bili su partizani, tamo su se i upoznali. “Bila je to prekrasna priča. Ona je bila lijepa, on zgodan, jedno su drugome spasili život. Majka je bila odgovorna za prijevoz ranjenih partizana”, prisjetila se. Otac je dolazio iz siromašne obitelji, majka iz imućne, o čemu Marina piše: “Sjećam se kako je moja baka pričala da je majka kada je otišla u partizane iza sebe ostavila šezdeset pari cipela. Komunizam je za nju bio apstraktna ideja, nešto što je naučila u školi čitajući Marxa i Engelsa. Postati partizankom bio je idealistički odabir, čak i pomodni…”

I tu ćemo stati.

DEMONI KOJE NOSIMO U SEBI

Ušli smo u 2018. godinu. Nekima će biti blagonaklona, nekima pak poput biča. Ovisi kako se postavimo na početku. Koje stereotipe našeg djetinjstva vučemo za sobom. S koliko smo zaključanih demona završili onu prethodnu. Sve ovisi o tome jesmo li na kraju, sada već prošle godine, napravili dobar propuh, provjetrili tijelo i um, izbacili iz kuće sve viškove, izbacili iz života sve viškove. Jer nema kompromisa kad je život u pitanju. Život je jedan. Odgovori smo za njega točno onoliko koliko prilika imamo. Ne mogu reći da sam presretna položajem žena na pragu 2018. godine jer mi se čini da padamo sve niže. Sve je više udruga u borbi za ženska prava a sve je manje žena koje tu borbu doživljavaju poticajno. S pozicije žrtve, a sve je jasnije da čak i danas, svaka ženska tema počinje s pozicije žrtve, gotovo i nema šanse da se nešto promijeni. To je pak jako žalosno. Zato ova kolumna nije čestitka prepuna neobjektivnih želja. Da bi se netko, barem na tren, osjećao ugodnije. Ako smo se dovele na poziciju žrtve, i s te pozicije startamo, onda idemo do kraja, u dno jame, na najgori mogući put. Jer ljudi obožavaju takve teme: teške, krvave, mučne, besprizorne.

Kad pročitaš da je nekome lošije nego tebi. Pa ti je tvoj teret odmah lakši. Iako ga nisi ni načela, kamoli odlučila riješiti stvari. Krenimo iz pakla onoga što je prenošenje genetski zapisanih stereotipa donijelo kao realnost. U drugom poluvremenu života, nakon pola stoljeća zapisivanja svih mogućih podataka, sasvim je logično da nam procesor radi punom parom. Procesuiranje stereotipa koje vučemo za sobom ne prašta i tu je ključ svih ostalih postojećih i nepostojećih problema, tako lijepo zaokruženih pod temom “žensko pitanje”. Ma koje žensko pitanje? Žensko pitanje su napravile žene vukući tih pola stoljeća neriješena pitanja stereotipa vlastitog odrastanja. Nikad suočene do kraja. Uvijek nekako žrtve. Slabiji spol?! I sve te tričarije kao izgovor za nerad nad samima sobom. A sve je jako jednostavno.

Početak i kraj naše pozicije u društvu leži u našim obiteljima. Sjetite se toga kad se u komunikaciji sa svojom djecom pretvarate u svoje roditelje…

Sjednemo na stolac, ostanemo tamo dovoljno dugo kako bismo pogledali u oči svemu onome nad čime žmirimo, svim onim ljudima i neljudima koji su se slučajno ili namjerno zatekli u našim godinama. Njihove oči izviruju iz svakog kutka. Ne, ne rješavamo ih se tako lako. Naše majke pomno prate hoćemo li u nečemu pogriješiti pa ih osramotiti pred susjedima i familijom. Naši očevi će već odvagati koliko smo uspješni pa definirati genetiku uspjeha, dolazi li ona s njihove ili majčine strane. Ni prijatelji neće ostati pasivni. I oni imaju ponešto za reći. Kao i naša djeca i supružnici. Svatko tu ima nešto za reći. Samo mi šutimo i gledamo. I ostanemo li tako dovoljno dugo, mirno gledajući sve te parove očiju koja nadolaze sa svih strana, ne dišući glasno kako ne bismo hiperventilirale, uspjet ćemo u naumu da napravimo temeljit propuh.

Nesvjesne da moraju raditi na sebi žene same sebe pretvaraju u žrtve robujući stereotipima dobivenim odgojem

A kakve to ima veze s Marinom Abramović, konceptualnom umjetnicom s početka priče? Ima, itekako. Početak i kraj naše pozicije u društvu leži u našim obiteljima. Sjetite se toga kad se u komunikaciji sa svojom djecom pretvarate u svoje roditelje. Jer evo što zaključuje Marina Abramović: “Kada ste mladi umjetnik, nemate pojma što radite. Svaki umjetnik koji kaže da to zna, laže. Mislim da je kod mene bio ključan i dominantan nedostatak ljubavi u obitelji i pokušaj da tu obitelj stvorim s umjetničkim svijetom. Psihoanalitičari bi rekli kako je riječ o jasnoj slici. No, tako se nije činilo na samom početku. Voljela bih umrijeti bez straha i ljutnje. Učinit ću sve što je u mojoj moći da to i postignem”.

I nama bi to trebao biti cilj ove nove godine koja se tek rodila. Da njen kraj dočekamo bez straha i ljutnje. Da damo sve od sebe da to i postignemo. Same sa sobom. Svaka u svom performansu kako od života napravile igru. Jer samo tako još jedna godina poprima smisao. Sve ostalo je besmisleno. Sretna nam godina!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here