Mladenka Šarić ([email protected])

Zapravo je nevjerojatno kako smo poslije Domovinskog rata kao društvo uspjeli otklizati toliko u pogrešnom smjeru. Ponekad se čini da je čitavo društvo oguglalo na nenormalnosti. Ako se netko još pita zbog čega to iz Hrvatske iseljavaju čak i oni relativno mladi ljudi koji imaju posao, čak i sa pristojnim plaćama i nisu materijalno ugroženi, neka pogleda sramotnu mrežu koju su udruge udovica iz Domovinskog rata bacile na film “Ministarstvo ljubavi”, redatelja Pave Marinkovića, tražeći da ga se makne… Ili, pak, pokušaj organiziranja koncerta nekog ocvalog, narodnjačkog pjevača poznatog po četnikovanju, koji je trebao 13. siječnja, kad se slavi pravoslavna nova godina, nastupiti u Puli… Htjeli su pokazati svoju otvorenost prema manjinama, još jednom pokazati ostatku Hrvatske kako su oni mjera demokracije i suživota, a demonstrirali su neizmjernu glupost i iritantnu nonšalantnost. Obje priče ilustriraju da smo kao društvo zapeli, a da bismo se izvukli i okrenuli provu u pravom smjeru morat ćemo svi zapeti. Ili će nam još godinama biti ovako šizofreno…

O JAVNIM TAJNAMA SE NE GOVORI

Film, dakle, problematizira javnu tajnu da su mnoge među njima godinama živjele u izvanbračnim zajednicama i nisu željele stupiti u novi brak kako bi i dalje ostvarivale pravo na novčanu naknadu jer na nju su imale pravo dok se opet ne bi udale. Kasnije se to promijenilo, zakon je izjednačio bračnu i izvanbračnu zajednicu, pa im pravo na novčanu naknadu nije bilo ugroženo. Danas ga imaju sve, bez ograničenja. No, dok je trajalo stanje koje opisuje film, a trajalo je godinama, za to su svi u Hrvatskoj znali, ali nitko ništa ozbiljno na tome nikad nije poduzeo da ne bi bio prokazan kao izdajnik i loš Hrvat. Dakle, u njihovu slučaju udaja je stvarno imala cijenu, i to onu koje mnoge među njima nisu bile spremne platiti. Pravedno je, smatrale su, da im cijelo društvo zauvijek plaća gubitak koji su pretrpjele kao mlade žene, što su zakonskim izmjenama kasnije i dobile. Postavile su se već tada kao žrtve nad žrtvama, ucjenjujući društvo svojom crninom. Ne, nije se to odnosilo na sve udovice, naravno. Za sve njih gubitak supruga u ratnim okršajima bio je teška i duboka trauma. I država im je priznala da to razumije i da ni njih ni njihovu tada malu djecu neće napustiti time što im je osigurala pristojnu novčanu naknadu s kojom su mogle živjeti ne misleći kako će sutra kupiti kruh i mlijeko djeci. No, propisala je u tim godinama, također, da to pravo vrijedi dok ne stupe u novu bračnu zajednicu. Dakle, negativne konotacije odnose se na one koje su  odavno nastavile živjeti, susrele novu ljubav i krenule dalje, što je u redu, zdravo i poželjno, ali su i dalje ostajale za javnost uživljene u ulogu žrtve čiji se život zaustavio u trenutku u kojemu se smrtonosni metak zabio u tijela njihovih muževa. I sve to radile su zbog novca.

Iako svjesne da je to duboko nemoralno, nisu željele prihvatiti da se o tome govori niti dopustiti da se nešto mijenja. Štoviše, ne žele to dopustiti ni danas. I danas kad imaju tu vražju naknadu bez ograničenja spremne su poduzeti što god mogu kako bi film koji govori kako je to godinama zapravo bilo završio u bunkeru, upravo onome u kojemu su završavali nepoćudni filmovi i u vrijeme komunizma. Da, onog omraženog komunizma koji je trebao pasti zajedno sa svim ugrozama koje su prijetile Hrvatskoj, ali je očito ostao živjeti u glavama ljudi nespremnih na promjene koje bi pogodile neko njihovo pravo. Režima koji je, u konačnici, kriv za smrt muževa tih žena. I da, muževa, koji sigurno nisu išli braniti svoju domovinu s idejom da bude država cenzure i kažnjavanja nepodobnosti.

LICEMJERJE HRT-a

Tragično je licemjerje koje je pokazala Hrvatska televizija, javni servis koji plaćamo i mi pretplatnici, i koji samim time pripada i nama koji ne želimo cenzuru, koji ne želimo šutnju, koji mislimo da je ljekovito za društvo da se otvoreno govori o svemu, da se sve problematizira i da se svi angažiramo na poštivanju zakona. Poštovani članovi uprave, programskih vijeća, uredničkih kolegija, nadzornih odbora i sličnih umotvornih tijela koja bi trebala voditi tu kuću odgovorno, pametno i pošteno, a ne ulizivački i kukavički, što vi svi redom konstantno radite, svijet nije počeo vašim imenovanjem i neće skončati vašom smjenom. Sramotno je podilaženje koje pokazujete kad god mislite da će vam se isplatiti. Dakle, čim su udruge zatražile da se film makne s programa, on je misteriozno nestao. HRT, koji je sufinancirao snimanje filma, u nemuštom se obrazloženju pokušao obraniti da moraju provjeriti bi li prikazivanje bilo u skladu sa zakonom?! Ma dajte, koji to zakon brani prikazivanje filma koji ne širi mržnju, koji ne poziva na obračune, koji govori o nečemu što je činjenica, što postoji, ma koliko se šutjelo o tome? I, naravno, kad se digla prašina, “hrabri” HRT odmah mijenja pristup i vraća film na ekrane… Koliko besmisleno potrošene energije…

PULSKA SRAMOTA S KONCERTOM “ČETNIKOFILA”

Ne, nismo gotovi. Evo još jedne priče koja ilustrira ono društveno otkliznuće koje nam se dogodilo. Odnosno, koje smo dopustili, računajući, valjda, da se neće dogoditi. U Puli, gradu koji se diči svojom otvorenošću i demokratičnošću, kao i spremnošću da štite vrijednosti poput antifašizma, zbog čega Thompson ondje ima trajnu zabranu nastupanja, pravoslavna je nova godina, 13. siječnja, dakle, trebala biti proslavljena koncertom nekog narodnjačkog pjevača Bore Drljače, koji je stvorio ime veličajući svojim pjesmama četnike. I to se trebalo odigrati pod pokroviteljstvom Srpskog narodnog vijeća i gradske uprave Grada Pule, na čelu s IDS-ovim gradonačelnikom Borisom Miletićem. I još k tome, u dvorani Doma hrvatskih branitelja. E, sad, koliko glup i socijalno neosjetljiv moraš biti da u Hrvatskoj, a Istra to jest, organiziraš bilo kakvo slavlje uz koncert pjevača “četnikofila”? I da kriterij koji je beskompromisno primijenjen na Thompsona ne primijeniš na Boru Drljaču.

Ne znam. Rekla bih da ta razina neinteligencije još nije izmjerena. Samo netko bez zrna mozga u glavi može biti pokrovitelj čovjeku kojemu je jedan od hitova imao ove stihove: “Svi smo čuli ovih dana za Dragana kapetana, stigao je iz daleka, sudbina ga baci neka. Borio se kod Obrovca, kod Plitvica i Benkovca. Kod Karina i kod Knina, sve do Zadra i Skradina. U mislima ratne slike, sad zbrinjava ranjenike. Krajina ga slavi naša, branio je od ustaša…” Ma može se čak i razumjeti da netko iz gradske uprave Pule nema pojma tko je taj pjevač, što pjeva i kako glase stihovi u njegovim hitovima. No, da nitko ne pomisli kako bi bilo dobro provjeriti, za što je dovoljno par minuta “guglanja”, stvarno je nevjerojatno. Zbog primjera poput ova dva najnovija u Hrvatskoj bujaju razočaranje i rezigniranost. Jer, kako je moguće da netko tko je stvarna žrtva borbe za slobodnu i demokratsku Hrvatsku smatra da je sasvim prihvatljivo da zbog toga izigrava zakon kako bi je isisavao? Ili, kako je moguće da netko tko se u današnjoj Hrvatskoj bavi politikom omogući da se organiziraju događanja koja vrijeđaju osjećaje mnogih koji su stradali zbog agresije na Hrvatsku?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here