Hana Konsa, novinarka i spisateljica

Ne volim prodaju patetičnih emocija, znate ono kad drama preraste u melodramu i na kraju sve ostavlja saharinski okus kiča u ustima. Bježim od cmoljastih izljeva bilo u govoru bilo u pismu. Ali, to što se ja dam u bijeg ne znači da me ne sustiže.  Uz majku i oca odgojile su me ruske bajke. One u kojima dok čitaš hodaš preko smaragda i rubina. Dok se na kraju sama ne pretvorim u dragulj. Naravno u tim bajkama neizostavna je vještica, ili zmaj…, nađe se već neko odvratno čudovište koje želi probosti mač kroz srce junaka ili moje.

IZMEĐU BAJKE I ANTIČKE TRAGEDIJE

Nakon razdoblja bajki, nastupilo je razdoblje uživanja u antičkim tragedijama. Koliko su bajke budile moje emocije toliko su „edipi, jokaste, troje, antigone, eshili i sofokli“ budili moj um. Sve one situacije u kojima lete udovi, sablje, glave, senati, kraljevstva, silovanja djeva koje potom zazidaju žive…….. U sukobu ta dva svijeta: bajki u kojima uvijek sladak poljubac označava kraj i antičke tragedije u kojem suzu brišeš krvlju odvijao se moj mali život. Nisam vam rekla ništa novoga jer znam da se i vaš život odvija tu negdje između. Bajka nikada nije i nikada neće završiti ali i tragedija je, nažalost, vrlo uporna.

Proces prepoznavanja tuge trajao je godinama, ali one nisu izgubljene…

Bilo je mirno nedjeljno jutro, baš onakvo kakvo volim. Ja sam glačala crnu majicu preko zaštitne krpe na kuhinjskom stolu, u stanu je bilo toplo, mirisno jelo krčkalo se već na štednjaku, moja tinejdžerica učila je tiho u svojoj sobi, mačka je spavala uvučena pod jorgan, zimska bura grizla je i asfalt i ljude. Povlačeći glačalom gore dolje, ritmom mirnijim nego inače, pomislila sam „Što bih ja bez svoje tuge? Iznenadila me ta misao jer sam tugu uvijek doživljavala kao nešto, to jest nekoga, tko baš i nije poželjan. Nije važno za ovu priču što ja volim emocijama davati ljudsko obličje i obraćati im se sa Vi. Zadnje što bih pomislila je kako bih bez nje bila dezorijentirana.

Kada sam prepoznala tugu u sebi nije mi nikako bilo jasno kada i kako se uselila. kako je ušla i pustila korijenje, Zadobila moje poštovanje… Nije s njom ni tako neugodno. Da se s njom fino i mirno živjeti, utonuti, potonuti. No, s vremenom postane dosadna. Ne da ti mira ni kada je nećeš…

Puno je tuge ostajalo u mom malom biću dok sam naučila kako se s njom izboriti. Dok sam bila dijete često je ne bih niti prepoznala. Davala sam joj svakojaka druga imena omalovažavajući svoj unutarnji osjećaj. Bila je to samo zbunjenost. Nakon prvih sudaranja s njom uslijedilo je vrijeme zavaravanja i transfera tuge u nezadovoljstvo ili još gore u ljutnju. Ne znam u kojem sam je trenutku pogledala u oči i prepoznala. Ali znam sa sigurnošću reći da je taj proces trajao godinama. Koje nikako nisu izgubljene. Samo ih možemo imenovati kao – godine tuge.

Borba s tugom bila je duža i mučnija nego što sam bila svjesna…

NIŠTA NE MOŽE POBIJEDITI ŽIVOT

Kada sam je prepoznala nije mi nikako bilo jasno kada i kako se uselila. Na koji je način ušla i pustila korijenje. Zadobila je moje duboko poštovanje, skoro da joj se nisam naklonila i rekla „Moja čast vladarice.“ Nije s njom niti tako neugodno kao što mladi svijet misli. Da se s njom fino i mirno živjeti, utonuti, potonuti. No, s vremenom postane jednostavno dosadna. Ali je nametljiva, ne da ti mira i kada je nećeš. Vjerojatno je borba s njom bila duža i mučnija nego što sam ja bila svjesna. I znam da je to opće prihvaćen proces ali kao što svatko za sebe mora odraditi neke naizgled banalne stvari, tako sam morala i ja. Recimo položiti vozački, a noge ti se na ispitu tresu tako da koljena udaraju u volan. Ili roditi, je znam sve su žene rodile ali skroz je drugačije kad ti moraš to sama odraditi.

Tako je i s tugom. Kada sam je prepoznala, prihvatila i pustila da prođe kroz mene tada sam je i pobijedila. Dok sam ja bježala ona me progonila. Kada sam prestala trčati, okrenula se i pogledala je ravno u oči, šmugnula je kao bijednica.

Kad sam prestala trčati i pogledala je u oči, tuga je šmugnula kao bijednica

Mogla bih ja vama sada ovdje nanizati sličice najokrutnijih i najtužnijih scena mog života, ali čemu? Imate i same svoje. Ono što u stvari, želim, a to želim strastveno, je reći kako sam ja svojoj gospođi Tuzi rekla da ako me već želi povremeno posjetiti da se mora prilagoditi, naučiti živjeti suživot i s nekim drugim važnim stanjima. Srećom – na primjer. Da prestane biti razmažena. Jer niti je jedinica niti je mezimica u mene majke. Pa neka se svađaju, neka ratuju, neka jedna drugoj podmeću noge dok im ja kao roditeljica ne presudim. A lijepo je biti gospodaricom, pa slova iz onih bajki i tragedija vraćati u korice knjiga, otvarati, zatvarati i odložiti na za to određenu policu. Kažu da se ta moć zove zrelost, ne znam…., ja bih rekla da se zove Vrijeme. Ono je naime najnoviji bog koji se uselio. Vidjet ću još tko će biti jači. Ja ili ono. Čisto sumnjam da čak i vrijeme može pobijediti Život.

1 komentar

  1. Jako lijepo napisano o tuzi.Ja se jako volim smijati,volim biti sretna(a ko ne?),pa kad bi me spopala ta neka tuga,bila bi još dodatno ljuta,bijesna, i istraživala od kud sad to,zašto i to bi se onda lijepo razvuklo na tužne dane.Sad dođe neka tuga,baš čučne u mene i vidim ju i pustim ju lijepo na miru,neka odradi svoje,do suza ako treba.Bit će da sam joj takva ja dosadna,jer brzo zbriše,bez posljedica.Tako,mislim da smo ko prijateljice,poštujemo se.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here