Zapeče li vas katkad savjest kad pomislite da niste poklonili dovoljno pažnje nekoj više ili manje bliskoj osobi, prijateljici, roditelju, suradniku na poslu ili susjedu? Da niste pozorno slušali njihovu priču, da se u nju niste dovoljno uživjeli? Možda vam je bilo naporno ili jednostavno nezanimljivo i dosadno. Nećemo vam sad nabiti grižnju savjesti i ustvrditi da je pažljivo slušanje tuđih priča vrijedna i obostrano korisna stvar. Da bi bilo tako, morate naučiti biti dobri slušači, u protivnom slušanje tuđih priča može biti stvarno zaglupljujuće…
Pokazat ćemo vam da slušanje drugih može biti prije svega zanimljivo, a često može pružit zadovoljstvo i olakšanje i vama kao i onome koga slušate.

Neki ljudi imaju talent za pripovijedanje svojih priča, a nekima treba pomoći

SLABI SLUŠAČI PUNO PRIČAJU

Ako smo slabi slušači, skloni smo preuzimanju inicijative. Počinjemo pričati sami, bez zaustavljanja, ne bi li oduzeli sugovorniku vrijeme i obranili se tako od njegove potencijalno zamorne ili užasno dosadne priče. Zadovoljstvo, pa i ugodu, može nam tada pružiti samo uživanje u vlastitom glasu, ideja da ćemo tako svoj život učiniti zanimljivijim, pa čak i osjećaj da je kontrola u našim rukama. Ipak, kad slušamo vlastite glasno izrečene činjenice iz života, one dobivaju jasnije obrise i oblike pa možemo bolje vidjeti i razumjeti sami sebe. Postaje nam jasnije tko smo, što osjećamo i što bi mogao biti naš sljedeći potez. Zadovoljstvo se onda krije u samospoznaji, a ne u opčinjenosti našim glasom. Većina nas vjeruje da je samoosvješćivanje moguće jedino ako pričamo o sebi. Istina je da koji put možemo dijelove sebe bitno bolje razumjeti ako slušamo priče drugih ljudi.

Ova tvrdnja možda vam se učinila prilično isprazna i prikladno sentimentalna… Da je istinita, može vas možda uvjeriti dokaz koji leži u dobro vam poznatom području, a to je literatura. Romani govore o životima drugih ljudi i protiv njihovih priča nemamo ništa. Svjesno uranjamo u njihove fikcionalne živote, uživljavamo se i nestrpljivo hoćemo više i još. Zašto? Zato jer nas uče o nama samima?!

Većina nas vjeruje da je samoosvješćivanje moguće jedino ako pričamo o sebi. Istina je da koji put možemo dijelove sebe bitno bolje razumjeti ako slušamo priče drugih ljudi…

Zašto smo spremni satima slušati druge ljude, kao recimo Tolstoya, Prousta ili Virginiu Wolf? Oni pričaju o svojim idejama ili dogodovštinama i možemo primijetiti da nemamo ama baš nikakvu potrebu da se u tu arenu uključimo vlastitom pričom ili da nam se čuje glas. Slušajući njihove priče sudjelujemo u aktivnom razumijevanju djelića sebe! Marcel Proust napisao je da je svaki čitatelj romana ustvari čitatelj svog vlastitog života, čiju formu tako može bolje cijeniti zahvaljujući predstavi koju mu je pisac ponudio. Kada razmišljamo o slušanju priča ljudi iz naše blizine, mogli bi mirne duše reći: da su ljudi koje slušamo uglavnom puno manje interesantni od, recimo, Marcela Prousta. Nije onda čudno što napeto slušamo ono što nam pisac ima za reći, ali ne i prosječna osoba.

Slušanje drugih nije smetnja, napor ni obaveza…

UNIVERZALNA KNJIGA ŽIVOTA

Ipak, možda nismo u pravu…. Ljudi koji nas okružuju, puno su interesantniji nego što mislimo, uz uvjet da se naučimo slušati ih i usmjeravati ih! Razlog zbog čega su nam veliki pisci zanimljivi, (čak i ako pričaju o sebi), je zato što su ovladali vještinom da iz svog pojedinačnog, specifičnog iskustva iscijede ono što je univerzalno relevantno. Veliki pisci mogu pričati priču o djetinjstvu njihove tetke ili izletu u šumu, ali u načinu na koji nam pričaju leži njihova univerzalna dimenzija. Njihove priče nisu ograničene anegdote koje nemaju odjek u dušama drugih, već univerzalne priče koje ispisuju stranice knjige ukupnog čovječanstva – njihove priče su zato i naše priče.

Nesumnjivo, svi smo mi dio i živimo priče iz te univerzalne knjige, ali kad ih treba ispričati, radimo to često tako slabo, zakopavajući se u nevažne detalje i nepotrebne digresije, da smo naporni i dosadni našim slušačima. Mi nemamo krivu vrstu života, mi imamo krivu tehniku pričanja o svom životu. A pričajući loše, stvaramo sumnju u vrijednost čina slušanja nekog drugog dok govori. Što krivo radimo kad pokušavamo pričati svoj život? Inzistiramo na činjeničnim detaljima, pričamo o vremenu, mjestima, vanjskim događanjima – ne shvaćajući da su te stvari zanimljive drugim ljudima samo ako ih prati i opis osjećaja vezanih uz događaj, a ne događaj sam po sebi!

Često nas pretjerano preplave emocije koje smo doživjeli i inzistiramo na tome, umjesto da ih pokušamo objasniti. Tako ponavljamo u krug: “Bilo je tako lijepo…” Ili: “To je bila najstrašnija stvar na svijetu…”, ali bez da stvarno raspakiramo taj osjećaj i tako omogućimo da postane živ i u nečijoj tuđoj glavi. Taman kad obećamo sami sebi da ćemo postati malo zanimljiviji dok pričamo, ulovi nas strah. Uplašimo se vlastitih emocija, koje nas mogu ugroziti, potaknuti osjećaje neopisive tuge, zbunjenosti ili uzbuđenja. Iz panike odlepršamo u površnost!

Dobri slušači, da bi bili sigurni da će naći sebe u riječima drugih, razvijaju i njeguju vještine književnog urednika. pOTIČU SUGOVORNIKA DA SE OTVORI, PRUŽAJU MU PAŽNJU I RAZUMIJEVANJE, NE OSUĐUJU, NJEŽNO GA VRAĆAJU NA BIT PRIČE…

Koji put se ne držimo jedne priče. Toliko toga nam se mota po glavi, da stalno otvaramo podteme. Dobar slušač zna kako postupiti, pa kad susretne tako nesigurne ili konfuzne pripovjedače, on se ne uspaniči se, nego se nastoji ponašati kao urednik u izdavačkoj kući. Dobar urednik svog pripovjedača sluša kreativno. Zna ga uvjeriti da ga sluša cijeli svijet i da je to vrijedno napora da se iskustvo raspakira do kraja! Urednik zna kako da svog pisca spriječi u lutanju nevažnim temama, a specifičnom iskustvu da univerzalnu dimenziju. Možemo li svog sugovornika potaknuti da priča i o svojim osjećajima, gledajući ga s nježnošću i osjećajem simpatije? Možemo li učiti od urednika u izdavačkim kućama? Možemo li slušati priču, ali i oblikovati, cijediti, izrezivati i naglašavati njezine dijelove – i tako izvući najbolje od onoga što postoji latentno u glavi našeg pripovjedača?

POMOZITE ONOME TKO PRIČA

Dakle, kad slušate svoju prijateljicu, mamu, suradnika ili slučajnog sugovornika, zaustavite ih u digresijama, izrecite rečenice poput: “Minutu ranije rekla si ovo ili ono…” Vratite ih natrag na mjesto posljednjeg koherentnog i emocionalno živog dijela njihove priče… Odvucite ih iz brojnih površinskih detalja u dublje slojeve emocionalne stvarnosti, pitajte ih kako su nešto doživjeli ili osjetili. Dozvolite koji put i da stvari odu u neobično, pa čak i sklisko. Šaljite znakove koji sugeriraju da ste otvorenog duha. Možda je netko na korak da ispriča neku svoju veliku tajnu, skrivenu na dnu srca. Nemojte učiniti ništa što bi ih moglo zaustaviti da izreknu neko osjetljivo priznanje. Recite im: “Nastavi , ja nisam sudac, ja sam prijatelj…”

Dobri slušači znaju da je jedan od najboljih načina da se razumiju problemi u vlastitom životu da ih se čuje izgovorene i elaborirane kroz život nekog drugog. Dobri slušači, da bi bili sigurni da će naći sebe u riječima drugih, razvijaju i njeguju vještine književnog urednika. Slušanje drugih nije samo smetnja, napor ili obaveza već je jedna od najzanimljivijih stvari koje možemo raditi!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here