Sandra Pocrnić Mlakar, vlasnica izdavačke kuće “Beletra”

Iskustvo, pripremljenost, erudicija, senzibilnost, znatiželja u službi gledatelja, a iznad svega entuzijazam – osobine su razgovora koje vodi Hana Konsa u emisijama „Otvoreni studio“ i „Zdravi bili“ u splitskom studiju na MrežaTv, dokazujući da jaku voditeljsku osobnost na televiziji ništa ne može zamijeniti. U hiperprodukciji video-sadržaja, Hana Konsa vraća povjerenje u klasične tv-intervjue, razgovore „jedan na jedan“, u kojima gledateljima znalački predstavlja sugovornike iz raznih društvenih područja – ekologe, udruge, branitelje, znanstvenike, stručnjake, umjetnike… Hana Konsa poznata je novinarka koja je veći dio radnog vijeka provela u pisanim medijima. Čitatelji su zapazili njezine priče suptilnog stila, s istančanim osjećajem za sve nijanse emocija, a sličnu tankoćutnost demonstrira i pred kamerama MrežaTv. U polusatnim razgovorima pred kamerama Hana stječe – i ne iznevjeri! – povjerenje sugovornika i predstavlja ga gledateljima, a sudeći po njezinu tridesetogodišnjem iskustvu u medijima, pripreme za takve razgovore trajale su cijeli život.

Kroz Hanin “Otvoreni studio” prošli su brojni sugovornici, koji su bili pozvani jer rade ili su napravili nešto vrijedno

* Otkako vodite razgovore na MrežaTv publiku ste navikli na visok standard razgovora u kojem upoznaje i sugovornika i temu. Što je zajedničko pisanom novinarstvu i razgovornim emisijama pred kamerama?

Na Mreži vodim 16 emisija mjesečno, 12 “Otvorenih studija” i četiri “Zdravi bili”, emisije o zdravlju. Obje su postojale i prije mene i bile vrlo uspješne. Uvjeti koje imam su izvrsni i to prvenstveno zbog odličnih organizatorskih sposobnosti urednice studija Split Irene Dragičević i uprave televizije. Sve funkcionira kao švicarski sat i u tim okolnostima novinar se usredotočuje samo na svoj rad, što je idealno. Svaki novinar-voditelj to radi na svoj način. Ja radim kao što sam radila i u tiskovinama. Trideset godina sam u novinarstvu jer apsolutno vjerujem da je za naše maksimalno zalaganje dovoljna ona „jedna osoba do koje će poruka doći“. Dakle ako negdje, u nekom zapećku svog života neka baka, ili djevojka ili bilo koje biće, kao čitatelj, gledatelj ili slušatelj, poveže makar jednu rečenicu ili ideju ili se oduševi pojavnošću nekog gosta ili teme i uslijed toga u svom životu učini neke pomake, to je ono zbog čega vrijedi raditi.

u meni čuči kombinacija krim-inspektora i psihologa, koja kad se smiksa s mojom iskrenom vjerom da u svima živi dobrota, dovodi do izvanrednih trenutaka u kojima se ljudi otvaraju…

* Kako ste se, nakon pisanih medija, prilagodili tv-kamerama?

Prelazak u novi medij bio je povratak, jer sam i započela na radiju i televiziji. Uostalom, iznimno poštujem biologiju, a kao što znamo preživljavaju samo oni organizmi koji se mogu, znaju i žele prilagoditi. Za preživljavanje je važno i imati samopouzdanja. Zajedničko svim formama novinarstva su – Ljudi i Sadržaji. Svi su me urednici – Alemka Lisinski, Igor Alborghetti, Ivo Pukanić, Sina Karli, Ivica Flesch… – koristili za intervjue, u tada najvećim tiskovinama, Slobodnoj, Nedjeljnoj, Cosmopolitanu, Nacionalu, Extri i Globusu. Što nije slučajno jer u meni čuči kombinacija krim-inspektora i psihologa, koja kad se smiksa s mojom iskrenom vjerom da u svima živi dobrota, dovodi do izvanrednih trenutaka u kojima se ljudi otvaraju. Istina je da na neki način „vidim“ kroz ljude i da vrebam trenutak u kojem ću ih „otvoriti“ za gledatelje. Tako u velikom maestru Ivi Lipanoviću pronađemo dječaka, u slavnoj liječnici Maji Radman avangardu ili u tajanstvenoj Alidi Bremer tugu emigracije. Uskoro mi dolazi kao gost Bruno Šimleša i živo me zanima što ću „dobiti“. Strašno sam znatiželjna zašto je toliko ljudi ljubomorno na njega, kad on samo odlično radi svoj posao. Važno mi je da se dobro energetski povežem s gostom što se događa trenutačno ili tijekom emisije ili se uopće ne događa. Nekada uopće ne uspijem jer je gost ili „jači“ od mene ili sam ja preumorna, ipak je 16 emisija mjesečno rudarski posao.
Strastveno volim ljude, koji su najveći kapital od kada je svijeta i vijeka. Od svega što sam napravila, a to je na tisuće razgovora, izdvojila bih razgovor s pokojnim Čedom Martinićem, izvorno napisan za Globus, koji je internetski prenesen na stotine portala i stranica. Jednom ću napisati priču o tome kako smo ga napravili. Razgovarali smo kada je znao da umire i da ja znam da on zna. Tada je on već, takoreći, bio s One strane.

* U tv-emisijama vodite ozbiljne razgovore s gostima koji imaju što reći. Često su to šarmantni i karizmatični ljudi, kreativci zaljubljeni u svoj posao. Kako pronalazite sugovornike?

Vrlo lako jer je svijet pun predivnih ljudi koji puno rade. Poštujem svakoga tko je nešto napravio i rado ga pozivam na televiziju. Važni su mi visoki standardi ali mislim da su možda i netipični. Pritom mislim na obje emisije – na “Otvoreni studio” i na “Zdravi bili”. Posebno je ova druga emisija zahtjevna jer razgovaram s liječnicima. Kako su oni vrlo autoritativni, što jednostavno moraju biti zbog prirode posla, rad s njima uglavnom traži visoku dozu osjetljivosti i poštovanja prema njihovu specifičnu poslu, ali i osobnosti. Za “Otvoreni studio” najvažnije je da osoba ima sadržaj, da gledatelje može nešto naučiti. Ne može se u taj plavi stolac uvaliti baš bilo tko. Kao osoba iz medija iznimno poštujem pola sata televizijskog prostora. Uostalom, kada bi zakupili isto vrijeme, istog voditelja i svu popratnu opremu i ljude u realizaciji i montaži, i sve ono što je potrebno da bi sama televizija uopće postojala, vjerujem da bi se svi jako iznenadili visokom cijenom. Dakle, prije svega gost treba imati poštovanja prema medijima samim. Sve su to u biti ili edukativne ili emisije koje možemo nazvati – prezentacija. Dakle, prikaz rada, učinka, određenih ljudi. Radim temeljitu pripremu s kojom je gost upoznat tako da je sam čin emisije kao kontrolna zadaća dobrih učenika. Svim gostima unaprijed šaljem pitanja, postavljam okvir kako bi lakše savladali tremu, jer je to ono što ih najviše optereti. Ne zove se to slučajno vođenje jer gosta se upravo to, vodi, kroz proces emisije. Svatko tko je radio nešto slično zna da se sugovornicima sve očitava u očima. Ponekad točno ispisuju pogledom poziv u pomoć, ili odlutaju ili se blokiraju. Za vrijeme emisije potpuno se usredotočim na sugovornika, trudeći se postići ono najvažnije, a to je da se osjeća poštovanim. Jednostavno vodimo razgovor pun međusobna uvažavanja, trudeći se u pola sata ponuditi onima koji nas gledaju što više.

ako negdje, u nekom zapećku svog života neka baka, ili djevojka ili bilo koje biće, kao čitatelj, gledatelj ili slušatelj, poveže makar jednu rečenicu ili ideju, oduševi se pojavnošću nekog gosta ili teme o kojoj razgovaramo, i uslijed toga u svom životu učini neke pomake, to je ono zbog čega vrijedi raditi…

* Ljetos ste prestali uređivati portal HeraZnanje, koji ste vodili nekoliko godina. Je li bilo teško oprostiti se od Here? Primjećujete li da je mjesto za takav portal namijenjen ozbiljnim ženskim temama u našem medijskom prostoru ostalo ispražnjeno?

„One nastupaju“ odlično ulaze u taj prostor, i ovaj naš razgovor je dobar primjer. Želim im puno sreće u radu, kao i portalu „Nismo same“, koji smatram možda i najvrjednijom pojavnosti na našoj sceni u dosta dugo vremena. Imati svoj portal znači ući u poduzetništvo. HeraZnanje je bila odlična i jako sam ponosna na to razdoblje. Naučila me više nego što sam mogla i pomisliti. Prvo o ljudskoj naravi – nevjerojatno je koliko su ljudi željni uzeti i koliko smatraju da se njima treba dati. Naučila me medijskoj manipulaciji koja je ogromna. Ljudima se apsolutno sve može prodati. Naučila me kako kontrolirati moć i na koncu naučila me da vrijeme, talente i znanja koja imam želim utrošiti na sebe, a ne na druge. I što je najljepše, osladilo mi se, tako da pripremam novi projekt iz razloga što je uistinu dobro biti svoj na svome i zarađivati zbog rada, znanja, talenta i hrabrosti. HeraZnanje zatvorena je jer je tržište koncipirano za preživljavanje u stadu što je za izrazitog introvertnog individualca poput mene bilo nespojivo.

 

Pisanje je meni i san i java, želja i utjeha, ispunjenje i život i smrt – sve

* Uz angažman na televiziji, ipak se ne odričete pisanja i surađujete u magazinima za popularnu psihologiju, književnim časopisima, tjednicima i mjesečnicima. Koji su motivi za toliku aktivnost – isključivo financijski ili pak ima tu entuzijazma i zaljubljenosti u pisanje?

Prvo pišem, a onda radim sve ostalo. Od pisanja mi je samo, ako pogledam čitav svoj život, važnije moje dijete. Ono je jedino što bih stavila iznad pisanja. I u novinarstvu sam se zatekla samo zato jer su tu – riječi. Ljudi pišu zato što to jesu, ne zato što su to odlučili. Za mene je pisanje i san i java, i želja i utjeha i ispunjenje i život i smrt – sve. Kad pišem nalazim se u posebnom stanju koje se ne može usporediti ni sa čim drugim. Pisanje je čista transcendentalna aktivnost i događa se u autoru stalno, neprestano, uvijek. Piše se puno prije nego što autor položi prste na tastaturu, sami čin kucanja slova samo je posljednji u tom procesu. I nije naročito važno što se s djelom događa nakon što pisac s njim završi. Važno je ono što se događa dok se stvara, a stvara se dok osoba živi. Nemam dojam da sam aktivna, dapače moje su želje, ambicije i energija puno veće od ovoga što postižem. Doduše, možda tu ipak ima nešto, ako se sjetim da sam paralelno godinama radila za, na primjer, i Globus i Nacional i Cosmo i imala malo dijete, supruga i kućanstvo. Možda je tajna u tome što sam lišena utrke za ljepotom, modom i sličnim što žene toliko zaokuplja.

Ljudi pišu zato što to jesu, ne zato što su to odlučili. Za mene je pisanje i san i java, i želja i utjeha i ispunjenje i život i smrt – sve. Kad pišem nalazim se u posebnom stanju koje se ne može usporediti ni sa čim drugim.

* U posljednje vrijeme na književnom časopisu Kvaka zapažena je vaša poezija s vrlo ozbiljnim i suvremenim temama o usamljenosti i ljubavnim krizama. Otkad pišete poeziju? Jesu li vas iznenadile pohvalne reakcije? Namjeravate li objaviti zbirku poezije?

Pišem, i to je ono što je važno – meni. Autor traži suosjećanje, zato objavljuje i zato pokušava svijetu reći kako mu je. Pišem od kada znam za sebe i namjeravam pisati do posljednjeg daha, za koji se nadam da će doći što kasnije tako da stignem nakucati sve što sam naumila, a naumila sam jako, jako, jako puno toga. Nije fokus na ljubavi niti na usamljenosti, volim pisati i socijalnu poeziju, kao i erotiku, ali i bajke za djecu, dramski tekst, roman o disfunkcionalnoj obitelji, ili roman o životu samohrane majke ili… Pišem o ljudima i tome kako im je, a nije im niti lako niti lijepo. Volim Tolstoja, Kunderu, A. B. Šimića, Cvetajevu i Marguerite Duras i Ivanu Brlić Mažuranić… Tintilinić vječno živi. Kad će nešto biti objavljeno u formi knjiga, jer i priča i pjesama ima, ne ovisi isključivo o meni. Kad bude vrijeme, dogodit će se. Važno je stvarati ih. Kao što je važna i pojava časopisa poput Kvake, koja kvalitetom drži prostor – čistim, što je iznimno važno u kakofoniji kojom smo okruženi.

* Kako ste se odlučili pisati ljubavne priče u tiražnom ženskom tjedniku? Unosite li u te priče dio sebe ili samo odrađujete zadani broj znakova? Koliko često objavljujete priče? Ohrabruju li vas reakcije publike?

Uistinu ne znam kakve su reakcije publike, volim ljude i opet se uočava crvena nit kao i u novinarstvu – ukoliko postoji samo jedan čitatelj kojeg će se to dotaknuti… Ali, ne pišem zbog čitatelja, pišem zbog sebe. Napisala sam puno priča u petnaestak godina, za ženske tiskovine i elektroničke publikacije i tri romana, od kojih su dva objavljena, a treći će se, valjda, također objaviti. Sve te priče i romani imaju nešto zajedničko i sigurna sam da ćete se iznenaditi kada vam kažem što. Dakle, ja sam gerilac feminizma, duboko uvučena u neprijateljske redove, sa stalnom aktivnošću podrivanja neprijateljskih uporišta. Neprijatelj se zove – patrijarhat. Dakle, napišem ljubić, publika smatra da je to nešto jako benigno i da je sve tra la la, da se tamo susreću “Ona jadna i submisivna” i “On moćan i jak” i da je sve u ružičastom omotu kojeg odmataju samo zanesene i neutješne žene. Istina izgleda ovako: moje junakinje hrabre su i pametne žene koje malo-pomalo osvajaju prostor za sebe. A onda, kad one smaknu okove patrijarhata, za koji smatram da je najgore moguće što se ikada dogodilo civilizaciji i ljudskom rodu, događa se i Ljubav, kao slatki začin života. Ali samo začin, glavni igrači smo mi same sebi. Prvo one susretnu ljubav prema Sebi…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here