Dragana Radusinović, novinarka koja razumije ekonomiju

U porazu se ne ponizi, u pobjedi se ne uzvisi, mudrost je sasvim primjenjiva u obliku poruke hrvatskim vlastima, a u povodu raspleta priče o novom sjedištu Europske agencija za lijekove (EMA) koja nakon izlaska Ujedinjenog kraljevstva mora preseliti iz Londona. Doselit će u Amsterdam, a Hrvatska je od kandidature Zagreba odustala. 

Utrka europskih gradova za poziciju novog domaćina velike i važne europske agencije koja zapošljava 900 ljudi, mahom stručnjaka u području medicine i farmaceutike te u koju godišnje zbog raznih potreba iz Europe i svijeta “hodočasti” više tisuća ljudi radi obavljanja nekog posla domaćoj je javnosti skromno postajala poznata nekako s proljeća. Uglavnom u dva konteksta. Prvi je da Vlada ne radi dovoljno da kandidatura Zagreba bude ozbiljna, a drugi proljetna pisma zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića u kojima ostavlja dojam da Zagreb ima sve što toj agenciji treba.

KRATKOVIDNI POGLED NA STVARI

Svaka čast na trudu, međutim, od prvog je dana sasvim jasno da se jedna od najvećih europskih agencija ne može preseliti na po mnogočemu izolirani rub Europske unije te da je jedino za što se Zagreb u svojoj kandidaturi može držati jedan zapravo formalni, a nikako sadržajni argument. Riječ je o tome da bi prema pravilima EU, formalno složenim tako da svi na papiru budu jednako tretirani, novu agenciju trebala dobiti prvenstveno zemlja članica u kojoj ni jedna europska agencija nema sjedište.

Odlazak Ujedinjenog kraljevstva iz EU otvorio je mogućnost da i u Hrvatskoj bude sjedište neke od važnih europskih institucija

Vjerovati da Zagreb može dobiti igrajući na tu kartu poraz je zdrave pameti. To nešto kao da vjerujete da imate pravo na zlatnu polugu koja se dijeli samo zato što je još uvijek nemate, a član ste obitelji u kojoj je većina druge djece dobila svoju zlatnu polugu. To što je drugi uvjet da se dijete zna samostalno hraniti koristeći žlicu, pri tom je zanemareno.

SJEDIŠTE EUROPSKE INSTITUCIJE MORA BITI NA NAJLAKŠE DOSTUPNOM MJESTU. ZAGREB TO NIJE. ZAMISLITE STRUČNJAKA IZ BERLINA KOJI UJUTRO DOLAZI U ZAGREB OBAVITI NEKI POSAO, A UVEČER ŽELI VEČERATI U SVOM DOMU. IZ ZAGREBA MU TO NIJE MOGUĆE

Nema tu velikih mudrosti i nisu čak niti potrebne neke dubinske analize. Ponovimo, više tisuća ljudi tijekom godine iz raznih dijelova Europe dolazi u sjedište Europske agencije za lijekove na jedan ili dva dana obaviti neki posao. E sad, pokušajte jednostavno odletjeti iz iz Berlina za Zagreb ujutro i obaviti poslovni sastanak pa potom večerati isti dan doma u Berlinu s obitelji ili biti sljedeće jutro u Varšavi na idućem poslovnom sastanku. Sjedište Europske agencije za lijekove, jer je to u interesu svih tih Europljana kojima ona treba, mora biti na najlakše dostupnom mjestu. Zagreb to nije.

U izvrnutoj hrvatskoj svijesti prema kojoj bi jedna mala zemlja nadomak Balkana, koja je postala članicom Europske unije nakon 10 godina pregovaranja o tome i danas je na začelju liste uspješnih u povlačenju europskog novca za financiranje raznih projekata, trebala dobiti u krilo svojeg glavnog grada jednu od najvećih europskih agencija ravno je vjerovanju prema kojem bi barem polovica EU-a trebala žrtvovati svoje interese za interes Hrvatske. A zašto bi oni to napravili? No, političari sa svih strana spektra u Hrvatskoj nekako su od proljeća do kasne jeseni počeli stvarati dojam da je dovlačenje EMA-e u Zagreb ili izvedivo ili je moglo biti izvedivo da se Vlada Andreja Plenkovića dovoljno potrudila.

OD POČETKA NEMOGUĆA MISIJA

E, pa, nije bilo izvedivo ni da je Andrej Plenković dozvolio Jean-Claude Junckeru da ga štipa kad god se vide. EMA se naime seli zato što su građani Ujedinjenog Kraljevstva referendumom odlučili da oni politički iseljavaju iz EU, a onda se za sjedište agencije počela tražiti nova lokacija najsličnija Londonu. Cilj im je naravno taj tektonski poremećaj u Uniji svesti na najmanju moguću štetu. A ne povećati tu štetu, pa kroz naprasno uzrokovano iseljenje velike agencije iz Londona dati priliku zagrebačkoj djeci da spašavaju Imunološki zavod, koji je u kandidaturi navođen kao argument postojanja stručnosti, opustjele poslovne prostore, konzervirano građevinsko strašilo Sveučilišne bolnice i vlastite muke avionske (ne)povezanosti. Ukratko, preseljenje EMA-e u Zagreb nije profitabilno ni EMA-u, ni za EU, a to se moglo vidjeti iz aviona.

domaćim je političarima nevažno hoće li Hrvatska uspjeti u nečemu. Važno im je da imaju koga okriviti za neuspjeh. Domaća vlast Europsku uniju, a opozicija domaću vlast…

No, u toj igri EU lobiranja Hrvatska se zaista morala kandidirati. Ne zato da pobijedi nego zato da počne igrati u europskoj igri ciljajući na dobitak koji može ostvariti. Hrvatska je, pak, od kandidature odustala, a njezina vlast se domaćoj javnosti krenula pravdati “nepoštenom utakmicom” u odlučivanju i nejednako vrednovanim kriterijima. Kad momčad igra loš nogomet, uvijek je kriv sudac, zar ne? Politička oporba je, pak, nadmašila samu sebe u pokušaju stvaranja uvjerenja da je dobitak bio moguć da vlast nije toliko loša, u nadi da će u pravilu neinformirani puk u nešto takvo povjerovati. Oporba je dakle, loša, ali to ni u kojem slučaju ne znači da je vlast dobra. Vlast je sasvim diletantski opravdala povlačenje hrvatske kandidature. Toliko diletantski da bi im bilo koji europski birokrat mogao hladno reći: “A zašto biste vi dobili bilo koju drugu agenciju kad izmišljate da mi nismo fer oko agencije za lijekove?”.

Vlada je propustila iskoristiti priliku i pokazati da je Hrvatska sposobna biti sjedište neke EU institucije ili ustanove EU…

Naime, kako je to lijepo na Facebooku istaknula Ines Sabalić, novinarka koja iznimno dobro poznaje funkcioniranje politike u Bruxellesu: “Cilj ove aplikacije, međutim, nije bio dobiti EMA agenciju, nego se pozicionirati što bolje za dobivanje neke druge, manje, ne toliko prestižne, ali svejedno što kvalitetnije  agencije ili ureda”.

Naime, izlaskom Ujedinjenog kraljevstva iz EU i preseljenje EMA-e samo je početak ozbiljnijeg restrukturiranja više sjedišta više agencija i lobistička igra time počinje, a ne završava. No, Hrvatska je za sada u toj igri ono razmaženo dijete koje krivi cijeli svijet jer nije dobilo zvečku koja mu ne pripada propuštajući vidjeti zvečke koje su mu možda dostupne.

Vlada Andreja Plenkovića se nadurila što nam EU nije dala ono što nam je trebalo biti jasno da nećemo moći dobiti, samo zato da bi pred domaćom javnošću kratkoročno prodali maglu da “nismo mi krivi, oni u EU nisu fer” i kako bi u istoj priči oporba mogla divljat da je “Vlada loša, mi smo bolji…” Ono što nitko ne govori je što je zapravo bio cilj Hrvatske u ovoj priči. A i taj cilj vlast je izgleda potpuno zanemarila nedvojbeno se ponižavajući u očekivanom porazu. Agenciju za lijekove Zagreb nikad nije ni mogao dobiti. Durenjem prema Uniji hrvatska Vlada poručuje da ni jednu dugu agenciju nismo ni zaslužili. I što iz svega možemo zaključiti? Da je domaćim političarima zapravo nevažno hoće li Hrvatska uspjeti u nečemu. Važno im je da imaju koga okriviti za neuspjeh. Domaća vlast Europsku uniju, a opozicija domaću vlast. Previše je prozirno da bi itko suvisao u to povjerovao.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here