Silva Celebrini, novinarka

Kad sam napunila 50 godina, a bilo je to prije… – ma, nije važno prije koliko, zar ne? – počela sam bilježiti priče iz života pod zajedničkim naslovom “Moje su godine katastrofa”. Tako se zove i prva priča koju sam odlučila podijeliti s vama. U ovoj, a i u pričama koje su slijedile, istresla sam emocije koje su me obuzele na sam pedeseti rođendan i neposredno nakon njega. Danas, naravno, na te godine gledam drugačije, smijem se i kažem sama sebi: “Ah, da mi je barem sad pedeset…” No, za razliku od osjećaja koji su mi došli na pedeseti rođendan, danas uživam u svojim godinama i mislim da će tako biti do kraja. Dok god budem mogla disati, kretati se, voljeti, stvarati… Život je pun preokreta, novih emocija, iznenađenja, zar ne? A, evo i obećane priče, napisane neposredno nakon mog 50.-tog rođendana.

Od mladosti do starosti valja prijeći golemu vodu života…

 MOJE SU GODINE KATASTROFA

Do sada nisam mogla ni zamisliti kako se osjeća žena u pedesetima. Još nedavno činilo mi se da se to događa drugima, a ja sam još tako daleko od te okrugle brojke. Zamislite, pola stoljeća, pa to, jednostavno, sa mnom nije imalo nikakve veze. Istina, tu i tamo neka bi prijateljica potiho proslavila pedeseti rođendan, a sve smo bile tu negdje… Koja više, koja manje… O godinama najradije nismo razgovarale. A kada smo se slučajno dotakle te tabu teme bilo je to u stilu. “Što zapravo znače godine, one nisu važne, važno je kako se čovjek osjeća…” Čudno je kako se taj subjektivni osjećaj promijeni čistom i jednostavnom činjenicom da tog i tog dana odjednom napunite pedesetu!

Suočavanje s pedesetima može biti šok

“Ja nikada nikome ne govorim godine i molim vas neka to bude naše zajedničko pravilo”, znala je govoriti Beki (moja prijateljica Rebeka) koja je pedesetu navršila tri godine prije mene. Taj njezin stav sve smo mi, njezine prijateljice, poštovale. Naravno, o godinama smo mogle jedino između sebe raspravljati, ali nikada s “trećim” osobama, odnosno onima koje  nisu spadale u naš kružok. S muškim spolom, ne daj Bože! Taj Bekin stav poštovale su i njezine kolege na poslu, a kada je jednom bilo postavljeno pitanje tko bi mogao ići u mirovinu, jer je bauk otpuštanja kružio i nad njezinom firmom, ona je jasno i glasno rekla svom šefu: “Na mene možda možete računati kada navršim šezdesetu, a kada ću navršiti šezdesetu – ne pitajte me…” I tako se nitko nikad više nije usudio pitati je želi li možda u prijevremenu mirovinu i kada bi to moglo biti.

na svoj sam se 50.-ti rođendan pitala jesam li mogla živjeti brže i bolje, Jesam li trebala više postići… Hoću li imati vremena u životu napraviti još toliko toga što želim i što moram? Jer, ako je ovih pola stoljeća tako brzo prošlo, mislila sam, sada će vrijeme prolaziti još brže…

Što se mene tiče, pomisao na mirovinu bila mi je tako daleka kao što su mi nekada izgledale daleke te pedesete godine. Pa, zašto se onda brinem? Zašto mi se čini da više ništa nije kao što je bilo? Zašto me pomisao na pedeseti rođendan toliko uznemirava? Kažem sama sebi. “Nije se ništa dogodilo. Ja sam i dalje ona ista kakva sam bila i dan prije tog datuma, a takva ću ostati i sutra. Uostalom, nitko, baš nitko i ne bi pomislio da sam upravo navršila pedesetu”.

Čak su se i moji najbliži pravili kao da se ništa nije dogodilo. Istina trudili su se ugoditi mi tog dana i svi su bili vrlo nježni. Shvatila sam to kao izraz njihove brige da me ipak ne bi suviše čestim spominjanjem pedesetog rođendana povrijedili. Za susjede sam, tako, slavila rođendan, no nitko nije spominjao koji. Djeca su potiho izgovorila. “Sretna ti okrugla brojka…”, No, nisu rekli koja. Moj je muž samo rekao: “Ne brini, sretni su oni koji stignu do te brojke”. No, iz dana u dan ja sam postajala svjesnija da ta magična granica – pedeset godina – nekakvim čudom dijeli ljude, ma koliko se oni trudili da to ne pokazuju. Dijeli ih na one koji su prešli pedesetu, na one koji još nisu stigli do te brojke i na one koji su poput mene upravo proslavili pedeseti rođendan. Zato nisam mogla a da odmah ne pomislim kako moj muž ipak spada među sretnike koji još nisu stigli do pedesetog rođendana.

Koje li ironije, čovjek valjda podsvjesno teži da upravo u pedesetima ostvari neke svoje posljednje neispunjene djetinje snove. On, tako, nije mogao ne ispuniti moju želju o kojoj sam pričala mjesecima, pa je u stan stigao akvarij s ribicama kojima sam se radovala poput djeteta. Ja spadam u one roditelje koji misle da djeci treba priuštiti sve što je moguće, pa i više od tih mogućnosti. Gomile igračaka koje sam im vječito kupovala, darovi kojima sam ih obasipala, smatram, bili su, ne neka želja za iskupljenjem ili potkupljivanjem, kako bi to rado pojasnili psihići, već odraz mojih neispunjenih dječjih snova i želja. Sjećam se jedne jedine lutke koju sam imala kao dijete. Istina bila je riječ o revoluciji u svijetu lutaka, jer je ta lutka hodala, okretala glavu i govorila – “mama”. Stigla je ravno iz Trsta, tog grada iz snova, u kojemu je bilo svega što mi u tadašnjoj Jugi nismo ni sanjali. I zamislite tuge kad je u nekom dječjem okršaju ta jedina lutka stradala, ostala bez glave, koja je onda bezuspješno nalijepljena na tijelo, ali, nikada više ta se glava nije okretala i govorila “mama”. Koju li sam patnju kao dijete doživjela, koliko sam samo mrzila tu zavidnu zlu djevojčicu koja mi ju je razbila!

Na početku i na kraju svega, najvažnije je misliti pozitivno

E, sad što sa svim tim ima akvarij s ribicama, ne znam točno. Sjećam se da sam imala zlatnu ribicu koja je izgubljeno plivala u okrugloj staklenoj posudi s vodom dok nije od tuge uginula. Nikada više nisam dobila novu. Možda je moja želja za akvarijem bila povezana s potrebom da se što čvršće vežem uz djetinjstvo, ma kako to glupo zvučalo. Sigurna sam, međutim, da je dolazak akvarija s ribicama u moj stan potaknuo pozitivnu energiju u prostoru i među članovima obitelji. Ja sama mogla sam satima sjediti ispred akvarija i promatrati što ribice rade. Počela sam čak umišljati da me prepoznaju jer ih hranim i s njima razgovaram. U tim sam trenutcima naravno bila sasvim nesvjesna svojih godina i nisam za njih marila.

Ipak, u konačnici, same odlučujemo kako ćemo nositi svoje godine, i kako ćemo se nositi s njima…

Kažu da svaka životna dob ima svoje radosti. Kažu da starost može biti jednako tako lijepa i sretna poput mladosti. Iz moje perspektive to nikako nije tako. Mogla bih recimo razmišljati ovako- pa, tek mi je pedeset uzimajući u obzir starost mojih roditelja i doživljenu starost njihovih roditelja (znate već onaj tzv. genetski faktor) realne su šanse da ću živjeti još tridesetak, pa i četrdesetak godina. No, koja li je sreća doživjeti devedeset ili nedajbože sto godina? Ja mislim da se sreća u toj tzv. trećoj životnoj dobi, zapravo starosti, počinje svoditi na ono – ujutro se budimo i sretni smo što je još jedan dan života pred nama, sretni smo ako možemo sami obaviti higijenu i ako nam metabolizam još radi, onda počinjemo misliti što ćemo za ručak i sretni smo jer još možemo uživati u okusu hrane, pred večer smo opet sretni jer, eto, još je jedan dan prošao i tako ispočetka. Priprema se jelovnik za sutra i misli kako će se napuniti želudac. Jer, u toj dobi sreća jedino može doći kroz želudac… Ako je još u stanju primiti hranu, naravno.

Čovjek vjerojatno nesvjesno ulazi u tu i takvu starost. Jednako kao što sam ja nesvjesno navršila pedesetu. Pitam se jesam li mogla živjeti brže i bolje. Jesam li trebala više postići. Hoću li imati vremena u životu napraviti još toliko toga što želim i što moram. Jer ako je ovih pola stoljeća tako brzo prošlo sada će uvjerena sam ići još brže. I neću se uspjeti ni okrenuti, a starost će biti tu…

1 komentar

  1. Draga Silva,
    Ja sam + 60 i mogu dati neko mišljenje.Najbitnije je da je čovjek zdrav.Okreni se oko sebe,pa ćeš vidjeti da su mnogi uspješni i sa +70 i još nisu dostigli svoj maximum.Dakle ako radiš i stvaraš( materijalna ili nematerijalna dobra)kraja nema i vječito si mlada.Tvoj umor od života je privremen,energija će ponovo doći.Ja se odlično osjećam u svojim šezdesetima i nikad se ne bih vraćao unazad.Došlo je do sinergije znanja i životnog iskustva i osjećam da mogu još mnogo toga učiniti.Slučajno sam naišao na tvoj tekst,jer tražim posao u Kini ili Saudijskoj Arabiji.Drži mi fige.Volio bih se dopisivati na mail.
    Dragan

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here