Olga Štajdohar Pađen, inženjerka, spisateljica, savjetnica

Naravno da je svaka nova generacija drugačija od one prethodne, ali kako se svijet oko nas u tehnološkom smislu ubrzano mijenja, te razlike su sve veće, a u poslovnom svijetu to može predstavljati problem. O ovome sam pisala u knjizi “Plivati poslovnim vodama i ostati živ – Priručnik za poduzetnike, menadžere i one koji se tako osjećaju”. Sviđalo se to nama ili ne, donedavni tinejdžeri već su ušli u svijet rada, a i ovi današnji će za samo nekoliko godina postati naši kolege na poslu.

DRUGAČIJI SU…

Kucat će na vrata odjela za ljudske resurse, javljati se na natječaje za posao i dolaziti na testiranja i razgovore. Jesmo li spremni za njih? Znamo li što ih pokreće, a što potpuno odbija? Znamo li čime ih možemo motivirati, a čime nećemo postići nikakav napredak? Jesmo li u stanju vidjeti ih dalje od njihove, po našem mišljenju, čudne odjeće, načina izražavanja i vječnih slušalica u ušima? Kakvi su u odnosu na starije generacije? Što ćemo morati uzeti u obzir?

Drugačiji su. Drugačije misle, drugačije reagiraju. Za njih, osobno računalo na svakom radnom stolu, što je bila IBM-ova vizija od prije puno, puno godina, internet, mobitel i besplatna glazba postoje oduvijek. Nezamislivo im je da bi išta radili, pa bilo to i timarenje konja u udruzi za terapijsko jahanje, a da istovremeno nisu dostupni svim svojim prijateljima, da redovito ne provjeravaju poruke, da se ne oglase gdje su i što rade.
Pomozite im da nauče kako u poslovnim svijetu ovo nije uvijek prihvatljivo. Ponekad je potrebna usredotočenost na konkretan zadatak, ponekad je potrebno ne odavati svijetu oko sebe svaki svoj korak. Jer postoji i nešto što se zove poslovna tajna.

mladima je Nezamislivo da bi išta radili, pa bilo to i timarenje konja u udruzi za terapijsko jahanje, a da nisu dostupni, da ne provjeravaju poruke, da se ne oglase gdje su i što rade… u njihovu svijetu sve je kompatibilno, ali ne i u poslovnom…

Mladi ni ne znaju za svijet bez kompjutera, mobitela, interneta, društvenih mreža… Znamo li što njih pokreće?

SVE JE KOMPATIBILNO

U njihovom svijetu, sve je kompatibilno. Do prije samo nekoliko godina svaki mobitel je ima drugačiji punjač i jao vama ako ste otišli na put s krivim. Pamtim službena putovanja na kojima je obavezno netko pitao ima li tko Nokiju XX jer je zaboravio punjač kod kuće…
Današnji su uređaji višenamjenski, mogu se međusobno spajati, a podaci u bilo kojem obliku mogu se brzo presnimiti i brzo proslijediti. Mladi se ne pitaju je li nešto moguće, naravno da je moguće, netko je to prije njih već napravio, samo treba pronaći pravu kombinaciju. Mene osobno oduševljava njihova kreativna upotreba dostupnih uređaja. Na primjer, kad je mobitelu pridodan fotoaparat, sigurno nitko od za to zaslužnih inženjera nije mislio da će đaci, na užas svojih profesora, poslikati test iz matematike i staviti ga odmah na Facebook, na korištenje susjednom razredu. Cijenite ovu njihovu neopterećenost pravilima i slobodu kombiniranja.

NAVIKLI SU ODGOVORE TRAŽITI NA INTERNETU

Kad današnji tinejdžer naiđe na nepoznatu riječ on neće otići do police s debelim rječnikom stranih riječi nego će je lijepo upisati u Google. Zanima li ga neki događaj iz prošlosti, neće nazvati baku i djeda nego će otići na Wikipediju. Kakve ovo posljedice nosi u svijetu rada? Za očekivati je da će manje tražiti informacije i pomoć od kolega, oslonit će se na vanjske izvore. Nedostatak ovakvog pristupa je slabija interna komunikacija i slabija razmjena iskustava unutar tima.

Lako ruše barijere, navikli su u virtualnom svijetu komunicirati s potpunim neznancima

NAVIKLI SU U VIRTUALNOM SVIJETU KOMUNICIRATI S POTPUNIM STRANCIMA

Zahvaljujući društvenim mrežama, oni to čine svakodnevno. Dok stariji satima mozgaju nad dopisom koji trebaju uputiti nepoznatoj osobi i važu svaku riječ, mladi će otići na Facebook, pronaći tu osobu, polajkati njezine fotografije i uputiti zahtjev za prijateljstvo. Zatim će malo “proćetati” i veza je uspostavljena. Ovo je velika prednost u radu u multikulturalnim i geografski udaljenim timovima, u raznim vremenskim zonama. Ne trebamo se opterećivati time što nekoga osobno ne poznamo, ne treba nam biti neugodno, on ili ona je kao i mi, osoba od krvi i mesa, osoba koja, kao i mi, mora surađivati s nepoznatim ljudima i nije joj lako. Osnovna pravila komunikacije ostaju ista – ljubaznost, poštovanje, uvažavanje.

TRAŽE BRZE ODGOVORE

Prije interneta, ako ste htjeli isplanirati neko putovanje morali ste otići do knjižnice i moliti knjižničarku da vam među gomilom knjiga na prašnjavim policama pomogne u pronalaženju vodiča i putopisa vezanih uz tu destinaciju, otići do turističke agencije i pokupiti prospekte, otići do željezničkog kolodvora i tražiti od službenika da vam pokaže najzgodniju rutu i izračuna koliko bi to koštalo. Današnji su mladi ljudi navikli da se svi odgovori nalaze na vršcima prstiju, dostupni odmah, u nekoliko milisekundi. Oni neće imati strpljenja pregledavati papirnatu arhivu, slagati spise po abecedi, raditi neki njima besmisleni posao.

NAVIKNUTI NA STALNE PROMJENE

Kazalište je tisućama godina bilo jedini mogući scenski izričaj. Tisućama godina, ako ste htjeli slušati glazbu, neka živa osoba vam ju je morala izvoditi, na licu mjesta, u stvarnom vremenu, upravo pred vama. No, od pojave filma 1895. godine, u sljedećih samo sto godina, mogućnosti se ubrzano šire na sve strane, radio, televizija, gramofon, kazetofon, walkman, video rekorderi, kućna kina… U svijetu koji pamte današnji mladi ljudi, stvari zastarijevaju ultrabrzo. Mnogim uređajima više se ne zna ni ime ni svrha. Tko se više sjeća električnih pisaćih mašina, dijaprojektora, grafoskopa, teleksa, foto aparata s filmom, pa i iPoda? U svijetu brzih promjena, prednost je ako ne puštate korijenje, ne vežete se za svoj radni stol i svoja sučelja na računalu, ako možete raditi uvijek i svuda. Nemojte trošiti energiju na ljutnju zato što je neko sučelje promijenilo raspored tipki i alata, prilagodite se što brže možete i radite dalje.

NE ČITAJU UPUTSTVA

U svijetu na koji su oni navikli, sve je “user friendly”. Sve je osmišljeno tako da korisnik ne mora puno misliti i da ne može puno pogriješiti. Nije potrebno čitati detaljna uputstva, stvari se rješavaju intuitivno, sam uređaj vas vodi kroz proces instalacije, pokretanja, otkrivanja kvarova. Morate li mladog kolegu uputiti u neku vašu internu proceduru, kako se nešto kod vas radi, ne pričajte puno, ne objašnjavajte naširoko, prikažite grafički, svedite to na nekoliko jednostavnih koraka. Uzgred rečeno, ovakav način pisanja uputa je koristan za sve, ne samo za mlade.

NE IDU DALJE OD SUČELJA

Nije važno kako nešto funkcionira, važno da funkcionira. Oni se ne pitaju što je u toj kutiji, ne zanima ih fizikalna slika ni tehničke doskočice kojima je nešto postignuto, usredotočeni su na upotrebnu vrijednost samog uređaja, kako se koristi i koji rezultat daje. Ovakav pristup je neminovan s obzirom na razvoj tehnike i tehnologije, no čini nas sve ovisnijima o njima. Nije loše sačuvati stara znanja i stare načine kako se nešto radi, zlu ne trebalo. Požari se događaju, potresi se događaju, ili najbanalnije, nestane struje.

Neopterećeni su svijetom koji je bio prije njih. Sučelje kompjutera njihov je prozor u sve što ih zanima

UVIJEK SE MOŽE KRENUTI ISPOČETKA

U svijetu računala i računalnih igri, uvijek možete krenuti ispočetka. Ništa nije nepopravljivo. Game over – new game. U stvarnom svijetu to naravno nije tako.
Jedna krivo izgovorena riječ mijenja sudbinu. Kočenje započeto sekundu prekasno ubija ljude. Beba ispuštena iz ruku može zadobiti teške ozljede. Ne kažem da mladi ljudi ne razlikuju virtualni od stvarnog svijeta, samo im se lakše može dogoditi da navike iz virtualnog svijeta zabunom primijene u stvarnom.

OTPORNI SU NA REKLAME

Količina reklama kojima su od samog rođenja izloženi, zastrašujuća je. Što im je preostalo nego razviti, ne samo imunitet na njih, već i istančan osjećaj za prepoznati što je reklama, a što nije, što je iskreno, a što ima prikrivene namjere. Ne pokušavajte manipulirati, niste toliko vješti da biste njih prevarili.

ZNAJU SVOJA PRAVA

Njihovi djedovi i bake pamte neimaštinu i strahote Drugog svjetskog rata, a živjeli su u političkim sustavima u kojima je često bilo bolje odšutjeti i prešutjeti. Njihovi roditelji pamte nestašice benzina, kave i praška za rublje, redukcije struje, još poneki rat, prijelaz iz jednog društvenog uređenja u drugo. Današnji tinejdžeri navikli su na svijet u kojem je ponuda daleko veća od potražnje. Kupac je kralj. Oni imaju pravo majicu kupljenu prije mjesec dana vratiti u trgovinu. Oni se mogu odmah premjestiti u susjednu pizzeriju ako su u prethodnoj bili neljubazni prema njima. Kad dođu u kino, mogu birati između desetak filmova. Mogu promijeniti školu ako im se ne sviđa, liječnika i zubara, što je njihovim djedovima i bakama, a i dobrim dijelom i roditeljima, bilo nezamislivo. O pravima raznih društvenih skupina slušaju od rođenja, i mogu u svega nekoliko minuta pronaći što piše u bilo kojem zakonu ili pravilniku. Saznat će svoja prava, i inzistirat će na njima.

Mladi nisu impresionirani godinom nečijeg rođenja…

STARIJI IM NISU AUTORITET

Neće biti impresionirani vašom godinom rođenja ni titulama koje ste tijekom tih silnih godina prikupili. A kako će i biti kad se odrasli lošije snalaze u njihovom svijetu.
Osim toga, doktorate danas imaju oni svega nekoliko godina stariji od njih. Ne pričajte o prošlosti, o tome kako je nekad bilo, zaboravite na rečenicu vidjet ćeš ti kad dođeš u moje godine. Svaku mladu generaciju iritiraju takve propovijedi, a ionako kad dođu u vaše godine, ništa više neće biti onako kako ste vi predvidjeli.

POD PRITISKOM SU DA MORAJU USPJETI, NEMA IZGOVORA

Osim što su preplavljeni reklamama, svakodnevno slušaju o svojim vršnjacima u bijelome svijetu, a sve više i u našoj regiji, koji su se dosjetili zgodne poslovne ideje i obogatili na internetu. I ne samo to, nakon nekoliko mjeseci prešli na novu poslovnu ideju, još zabavniju, još više “cool”. Težak rad, upornost, strpljenje i izreka da je potrebno dvadeset godina da bi se postigao uspjeh preko noći, više nisu u skladu s vremenom. Danas je “in” imati ideju i realizirati je brzo, a sve mora biti zabavno, inače nema smisla. No, netko i dalje mora proizvoditi automobile, zdravstveno ispravnu hranu, lijekove, napraviti vašu frizuru, oprati prozore, a to ne ide ni virtualno ni na daljinu. A nije ni posebno “cool”.

Mijenja se i tržište rada, pa će biti se manje ugovora na neodređeno vrijeme, a sve više timskog rada na projektima

I kakav će nam, dakle, biti život u informacijskom dobu? Možemo očekivati više rada na daljinu, rad u virtualnim, multietničkim i multikulturalnim timovima kao i plitku hijerarhiju. Bit će manje poslova kako ih mi zovemo, na neodređeno, a više rada u timovima okupljenim oko nekog projekta. Morat ćemo zato razviti sposobnost fokusiranja usprkos ometanjima sa strane, usprkos svim ostalim mogućnostima zabavnijeg provođenja vremena koje nam se nude, tolerantnost na stalne promjene i različitosti, kao i jako dobre vještine osobnog financijskog planiranja.

Ovaj tekst je iz knjige Plivati poslovnim vodama i ostati živ – Priručnik za poduzetnike, menadžere i one koji se tako osjećaju. Više o knjizi na https://www.webknjizara.hr/knjige/ekonomija/plivati-poslovnim-vodama-i-ostati-ziv-olga-stajdohar-paden?lang=hr . Naravno, postoji Facebook stranica. Nalazi se na ovome linku https://www.facebook.com/Plivatiposlovnimvodamaiostatiziv/ .

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here