Mladenka Šarić ([email protected])

Jeste li znali da je jedna od tri žene u Hrvatskoj žrtva partnerskog nasilja? Ukratko, to znači da je onaj tko je jednom bio muškarac njezina života svako toliko udari šakom u nos ili oko, gurne na radijator, baci je na stepenice, lupi joj šamarčinu, ona će već znati zašto, urliče na nju, baca je s djecom na hladnoću, povremeno nasilu udovolji svojoj strasti za ženskim tijelom, ponižava je, vrijeđa, podcjenjuje, psihički ubija…  Ponovimo, dakle, jedna od tri žene u Hrvatskoj žrtva je nasilja u vlastitom domu. Zabrinjavajuća statistika? Ma kakvi! HDZ-ov saborski zastupnik Josip Đakić, poznat kao iznimno senzibiliziran muškarac za žensku i svaku drugu patnju, slučaj svoga stranačkog kolege Alojza Tomaševića, požeško-slavonskog župana, koji je svekolikoj hrvatskoj javnosti postao poznat sad kad ga je supruga konačno prijavila ga policiji jer je godinama tuče, kaže: “Dogodi  se…”

Požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića supruga je prijavila policiji nakon višegodišnjeg zlostavljanja

UDARIO JU JE SAMO JEDNOM

Neimenovani izvor blizak požeškom HDZ-u, pak, tu je priču komentirao riječima: “Incident se dogodio. Svi znaju za njihove probleme, no priča je predimenzionirana. Udario ju je samo jednom. Ona je već popodne viđena kako hoda po gradu…”

Posljednjih 10 godina u Hrvatskoj je ubijeno 300 žena, a policija intervenira svakodnevno najmanje 45 puta zbog obiteljskog nasilja. Zabrinjavajuće? Ma kakvi! Nasilje se u Hrvatskoj tolerira. Godinama se s visokih adresa šalju pogrešne poruke. Pokazuje se razumijevanje, jer, eto, “dogodi se”, “udario ju je samo jednom”, “ne treba preuveličavati”, “ljudi smo, krvavi ispod kože…”

Stav da je nasilje prihvatljivo zato što ju je “udario samo jednom” ne priliči razvijenom društvu.

U razvijenom društvu nulta tolerancija na nasilje je stvarno – nulta točka. Ona nepromjenjiva, iza koje svi stoje. U razvijenom društvu teško da se može dogoditi da obiteljski nasilnik postane državni dužnosnik, da njegovo nasilništvo bude javna tajna, ali da i dalje svi o tome šute, toleriraju, sliježu ramenima, a on polako napreduje kroz hodnike moći.

JAVNE TAJNE POLITIČKIH KULOARA

U razvijenom društvu nije prihvatljivo da ministar/zastupnik, kojega je supruga javno optužila za obiteljsko nasilje, prođe kao da ništa nije ni bilo, a da njegov šef premijer pokaže “suosjećanje” prema ženi svoga stranačkog kolege tako što će joj hladno i distancirano, bez imalo empatije, poručiti neka se obrati institucijama. No, ne treba se čuditi hladnoći i izostanku razumijevanja za položaj žene koja se našla na udaru. Političkim se kuloarima i za njime, naime, vukla priča o nasilju u obitelji. Imali smo i jedno poznato lice iz pravničkih krugova koje se svojedobno gotovo okitilo ministarskom titulom, što je u zadnji trenutak zaustavila žena koja je vodila stranku kad je do nje doprla priča o obiteljskom nasilju…

žene koje se nađu na meti nasilnika znaju da su one te koje pokreću stvari. Samo one. One imaju odgovornost za sebe. I one biraju hoće li nešto poduzeti ili neće. I ako hoće, što će poduzetI…

Bilo je svega. I bit će svega. Zlo se nikad do kraja ne može iskorijeniti. Ali, potrebno je stvarati atmosferu u društvu koja će ohrabrivati žrtve da se odupiru, društvo u kojemu će žrtve imati potporu, u kojemu se neće naći same, izložene i prepuštene sudbini, u kojemu će biti dovoljno sigurnih kuća, koje će biti sustavno financirane, a ne osuđene da traže donacije kako bi opstale.

PISANJE POLITIČARIMA NIJE RJEŠENJE

Žene koje se nađu na meti nasilnika znaju da su one te koje pokreću stvari. Samo one. One imaju odgovornost za sebe. I one biraju hoće li nešto poduzeti ili neće. I ako hoće, što će poduzeti. Supruga požeško-slavonskog župana odlučila je dva puta pisati e-mail šefu HDZ-a i upozoriti ga da njezin muž, kao obiteljski nasilnik, nije zaslužio biti župan. Nije ga prije toga nijednom prijavila policiji ili liječnicima kojima se obratila za pomoć. Pisanjem premijeru nije dobila ništa, jer mail je nestao u bespućima virtualnog svijeta. Postavlja se pitanje i što je zapravo očekivala. Da će šef stranke navesti njezina muža da je prestane tući? Da će ga prisiliti da ostavi ljubavnicu i vrati se obitelji? Da će mu zapovjediti da postane dobar i ugodan čovjek? Nije li logično da nasilje prijavi najprije policiji? Da najprije alarmira službe koje su za to zadužene, a onda, ako hoće, piše i premijeru, i predsjednici, i biskupima, medijima…, kome god hoće?

Bez namjere da se umanjuje njezina obiteljska drama, put koji je izabrala da se nakon višegodišnjeg trpljenja batina obračuna s mužem nasilnikom tako što će mu srušiti ugled kod premijera, nije nešto što se može preporučiti ženama žrtvama nasilja kao dobar način rješavanja vlastite situacije.

potrebno je stvarati atmosferu koja će ohrabrivati žrtve da se odupiru, društvo u kojemu će žrtve imati potporu, u kojemu se neće naći same, izložene i prepuštene sudbini, u kojemu će biti dovoljno sigurnih kuća, koje će biti sustavno financirane…

Ženi koja je izložena nasilju treba hrabrost koju nitko tko se nije našao u toj situaciji ne može pojmiti. Potrebna je golema hrabrost da se donese odluka o izlasku iz pakla, da se napravi plan kako to izvesti, da se krene, ode, pokrenu postupci… Nema nikoga izvan nje same tko može to odraditi umjesto nje. Društvo i država moraju žrtvama biti podrška, osigurati im logistiku i dati sigurnost. Ali, ostati i biti žrtva nasilja ili usprotiviti se i otići, to je izbor koji nitko umjesto žrtve ne može napraviti. Svaka godina u kojoj će trpjeti nasilje njezin je izbor. Jednako kao i svaki dan koji će živjeti slobodno, bez straha od batina i psihičkog zlostavljanja, nakon što odluči otići.

Dok se strasti troše na prepucavanja o rodnoj ideologiji U TEKSTU ISTANBULSKE KONVENCIJE, ispod radara prolazi činjenica da je riječ o dokumentu koji daje snažan i detaljno razrađen pravni okvir za borbu protiv nasilja nad ženama i u obitelji…

Hrvatska nije senzibilno društvo i ovdje se žrtve nasilja često osjećaju napuštene. Zakoni postoje, ali se slabo provode. Institucije nerijetko tretiraju i žrtvu i nasilnika na sličan način, dodatno ponižavajući žrtve svojim nerazumijevanjem. I zato je potrebno ratificirati Istanbulsku konvenciju, o kojoj se trenutno vodi javna rasprava. Dok se strasti troše na prepucavanja o rodnoj ideologiji, ispod radara prolazi činjenica da je riječ o dokumentu koji daje snažan i detaljno razrađen pravni okvir za borbu protiv nasilja nad ženama i u obitelji. Konvencija obvezuje državu koja je ratificira da pomaže žrtvama u oporavku, da im osigura pravno i psihološko savjetovanje, da se ubrza otvaranje sigurnih kuća, da im se pomogne pri zapošljavanju, ako su bez posla, odnosno da im se pruži potpora koja će im omogućiti da se što brže o bolje integriraju u društvo…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here