Mladenka Šarić ([email protected])

Najradije bih sočno opsovala, ali suzdržat ću se. Umjesto toga reći ću kako bi rekli moji u Zadru: “Matere mi, ako smo mi normalna država!” Pa, imamo li mi ikoga tko zna što to znači raditi za svoju državu u institucijama u koje te je ta država uputila da je predstavljaš i zastupaš njezine interese? Imamo li mi ikoga za koga možemo reći da je prava osoba u pravo vrijeme na pravom mjestu? Imamo li mi ikoga tko rad za državu ne doživljava kao birokratsko administriranje papirima, nego unosi u to što radi malo krvi/strasti/energije i znoja? Ne znam, ne želim griješiti dušu prema onima koji jesu takvi, ali previše je suprotnih primjera da i na njihov rad ne bi pala sjena.

Zsolt Hernadi tužio je Hrvatsku prije dvije godine i tri mjeseca

HRVATSKA IMA ZASTUPNICU, ALI KAO DA JE I NEMA

Vijest o tome da je Zsolt Hernadi, prvi čovjek Uprave MOL-a, kojeg Hrvatska traži kako bi mu sudila zbog davanja mita bivšem premijeru Sanaderu kako bi poboljšao upravljačku poziciju MOL-a u Ini, još prije dvije godine i tri mjeseca podigao tužbu protiv Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, a Hrvatska o tome dosad nije imala pojma, stvarno me je izbacila iz takta. Naime, pred rečenim sudom Hrvatska ima zastupnicu, Šteficu Stažnik, poslanu onamo kako bi vodila računa, među ostalim, o hrvatskoj poziciji i interesima. Dakle, kako stvari stoje, imamo zastupnicu, ali isto nam je kao da je i – nemamo. Još bi bolje bilo da je nemamo, jer bismo barem znali zbog čega o nečemu takvom kao što je protutužba optuženika za kojim je Hrvatska raspisala tjeralicu i izdala uhidbeni nalog nemamo pravodobnu informaciju.

ŠEF UPRAVE MOL-A TUŽIO JE HRVATSKU EUROPSKOM SUDU ZA LJUDSKA PRAVA JOŠ U LIPNJU 2015., A HRVATSKA ZASTUPNICA PRED TIM SUDOM O TOME NIJE ZNALA NIŠTA SVE DO 1. RUJNA 2017., KAD JE DOBILA SLUŽBENU OBAVIJEST. ZA KOMUNIKACIJU KOJA UKLJUČUJE I NESLUŽBENE KANALE OČITO NIJE ČULA…

Potpuno je ponižavajuće za jednu državu da članovi Vlade za tako nešto doznaju iz medija! Nije li? Dakle, rečena zastupnica objašnjava da je, istina, Hernadi podnio tužbu da mu se zaštite ljudska prava ugrožena hrvatskom optužnicom još u lipnju 2015., ali ju je, eto, zamislite, Europski sud za ljudska prava o tome službeno izvijestio tek 1. rujna 2017. godine, pa je, eto, tek tada i ona mogla informirati o tome vlast u Zagrebu. Za to da njezin posao po logici stvari uključuje uz službenu i neslužbenu komunikaciju, koja bi joj omogućila da o nečemu dobije informaciju i prije nego što postane službena, očito nije čula. Zahvaljujući ovakvom shvaćanju posla Županijski sud u Zagrebu, Vrhovni sud RH i DORH imaju bijedna dva tjedna da pripreme cjelovit odgovor, opsežnu dokumentaciju i servisiraju zastupnicu materijalima koji će joj omogućiti da kvalitetno zastupa interese Hrvatske u tom postupku.

Pred Europskim sudom za ljudska prava države imaju svoje zastupnike, ali u hrvatskom slučaju isto je kao da nemamo – nikoga

MOŽETE LI ZAMISLITI DA SE TO DOGODI NJEMAČKOJ?

Ovakav pristup poslu jedan je od razloga koji Hrvatsku drže na dnu svih mogućih razvojnih ljestvica. Potpuni izostanak volje i svijesti o potrebi da se izađe izvan okvira kako bi se (do)znalo više, a sve s ciljem da se može ažurno, kvalitetno i temeljito djelovati u današnjem je svijetu sasvim nevjerojatan. Posao nekoga tko predstavlja svoju državu bilo gdje, pred bilo kojom međunarodnom ustanovom, tijelom, organizacijom i institucijom je da zna SVE što je važno. Bez obzira je li informacija dobivena službenim ili neslužbenim kanalima. To što zastupnica Hrvatske nije znala da više od dvije godine na sudu stoji tužba protiv države koju zastupa na sudu gdje je ona zastupnica toliko je apsurdno da se čini nestvarno. Možete li zamisliti da se tako nešto dogodi Njemačkoj? Americi? Švedskoj? Sloveniji? Teško, jel’da…

U Hrvatskoj smo se, nažalost, toliko navikli na propuste raznih vrsta i opravdanja zašto se nešto odigralo ovako ili onako nepovoljno za Hrvatsku, na izostanak osjećaja za osobnu i profesionalnu odgovornost…, da su nam primjeri ovakve vrste postali više očekivani nego iznenađujući. Ne znam, ali u takvim je okolnostima teško prevladati dojam da se ljudi prihvaćaju poslova samo kako bi im ti podaci dobro izgledali u životopisima ili radi dobrih plaća, a da zapravo ne shvaćaju kompleksnost i zahtjevnost uloga u kojima su se našli.

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here