Alis Marić, vlasnica bloga Čitaj knjigu i suradnica našeg portala

Poznajete li vi osobe koje uživaju u preopterećenosti? Kao da se osjećaju važne zbog toga. I sama sam neko vrijeme živjela u tom stanju. Danas mi se to dogodi samo povremeno, jer sama upravljam svojim poslom i slobodnim vremenom. Svjesna sam da taj osjećaj  nije dobar za mene, ali još ima dana kada stres i osjećaj preopterećenosti potpuno ovladaju mnome. Radeći za velike kompanije kao voditeljica ureda Uprave znala sam ostajati na poslu i po deset sati dnevno. Bilo je tu i toliko službenih putovanja koja su mi totalno poremetila ritam normalnog življenja. Kod kuće me je uvijek čekalo troje djece, često bolesni i željni mame. Naravno tu su i uvijek nezaobilazni kućanski poslovi koji nikada ne „pobjegnu“.

USREĆIVATI SVE OKO SEBE – I TO JE POSAO

Samoj sebi i svima stalno sam govorila koliko sam iscrpljena i koliko žarko želim utonuti u svojevrstan mir i zaborav od svega. U to vrijeme je za mene bilo nemoguće posvetiti neko vrijeme sebi, jer sam stalno imala grižnju savjesti da nedovoljno vremena provodim s djecom. Bila sam uvjerena da je moj zadatak i na poslu i doma usrećivati sve oko sebe.
Shvatila sam da je preopterećenost također jedna vrsta ovisnosti.

Manjak vremena i stalni osjećaj umora ponekad postanu kao hrana, jer se život doima uzbudljivim i ispunjenim

Stalno sam se žalila na umor i nedostatak vremena, ali sam istovremeno likovala što je tako i što sam nesposobna rasteretiti se. To vam postane kao hrana. Život kao da se doima vrlo uzbudljivim i ispunjenim.

Nema te ustanove i nema tog prokletog posla koji zaslužuje da zbog njih prestanete biti ono što jeste. (Jack Welch)

Danas vrlo lako prepoznajem takve osobe. Likuju nad svojim stresom, ponosni su na ispunjeni raspored, poslovne i roditeljske obaveze. Rijetko uistinu koriste godišnji odmor i ne znaju se opustiti. Preopterećenost im je kao adrenalin. Ali takvo stanje ne može vječno trajati. Prije ili poslije nešto pukne. Propuste se zadani zadaci, izgube se prijatelji, poremete se odnosi s bračnim partnerom ili rodbinom. A um i tijelo trpe razorne posljedice. Na kraju se izgubi i zdravlje.

KAD TIJELO KAŽE DOSTA

U pedesetoj godini radeći u jednoj velikoj hrvatskoj kompaniji u kojoj je vladalo totalno rasulo, strah i nevjerica, konačno sam i ja doživjela razorne posljedice. Jednog dana sam samo pala u krevet. Bolovi su bili prisutni u cijelom tijelu. Doslovno sam par dana glasno plakala i cviljela. Tada je uslijedilo priznanje: „Ovako više ne mogu“. Činilo se kao da ne vidim izlaz. Um je i dalje bio u stalnom pogonu, a tijelo je reklo DOSTA. Priznanje je zapravo prvi korak prema rješenju. Stanje preopterećenosti ne može se odmah prekinuti. Rekli smo radi se o ovisnosti. Treba se „spuštati“ pomalo.

Nerijetko su ljudi u zabludi da su nezamjenjivi i svakog dana to nastoje dokazati drugima

Ja sam tada donijela odluku da ne želim više raditi posao koji radim. Nisam više bila voljna plaćati cijenu takvog načina rada. Jer cijena se na kraju uvijek plaća. Kad-tad. Nismo nezamjenjivi, iako mnogi misle da jesu. Jer, kad biste se razboljeli, otkrili biste da se ljudi snalaze i bez vas, i to vrlo uspješno.

Negativne misli nisu prirodna ljudska osobina. Učimo od drugih kako misliti negativno. Stres, kajanje, briga, nezadovoljstvo, razočarenje, krivnja, okrivljavanje sebe i drugih primjeri su negativnih misli. Neprirodna priroda tih misli je da su jedinstvene za ljude. Životinje ne misle tako. (Price, psiholog)

Na kraju sve se poklopilo. Dobila sam otkaz nakon toliko godina prividne sigurnosti. To me je „prisililo“ da počnem razmišljati u drugom smjeru. Krenula sam sama sebi stvarati posao koji volim i koji želim raditi. Prva promjena proizlazila je iz mirovanja i sposobnosti da se kaže NE.

Ako mislite da to nije moguće samo si zamislite da ste teško bolesni. Što biste prvo napravili? Oslobodit ćete promptno raspored i počet ćete se brinuti više za sebe. Nemojte čekati takve signale. Počnite sagledavati stvarnost svojega života. Počnite šetati svaki dan barem pola sata, čitajte knjige, razmišljajte, pogledajte dobar film u miru, skuhajte si dobar i ukusan ručak samo za sebe. Otputujte na vikend i svakako si priuštite godišnji odmor.

Što ako ljudi počnu vjerovati u sebe u umjesto u nešto izvan sebe? Što ako povjeruju da mogu promijeniti nešto u sebi i dovesti se u isto stanje kao netko tko uzima placebo? Je li ljudima doista potrebna tableta ili injekcija da bi promijenili svoje stanje? (Joe Dispenza)

Adrenalin je dobar i važan, ali samo do neke granice i u određenim situacijama. Nakon toga je razoran, a takav ne bi trebao upravljati vašim životima.

Dr. Joe Dispenza, autor knjige “Placebo se vi”, gostuje u Zagrebu u listopadu i studenom

Vezano za ovu temu toplo preporučujem knjigu: „Placebo ste vi“ (ozdravljenje umom je moguće). Joe Dispenza uskoro drži dva predavanja u Zagrebu. Jedno 30.  listopada u kinu Europa u Zagrebu, a drugo 15. studenoga u hotelu Westin, također u Zagrebu. Za drugo ima još slobodnih mjesta.

Čovjek ima dva velika problema: prvi je znati kada početi, a drugi kada stati. (Paulo Coelho)

 

 

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here