Mladenka Šarić ([email protected])

Poznajem toliko dobronamjernih, pametnih, obrazovanih ljudi. Poznajem i puno onih koji nemaju diplome, ali su kroz život usavršili razne vještine koje ih čine znalcima, izvrsnima u onome malom segmentu kojim se bave. Poznajem mnoge koji su plemeniti, koji razmišljaju o drugima, koje ne pokreće sebičnost. Poznajem i mnoge ambiciozne i poduzetne koji znaju kako ideje pretočiti u djela, koji se na daju zaustaviti, koji se ne boje i idu dalje unatoč svemu. Poznajem mnoge koji žele da Hrvatska bude, kako ono kažu, mala Švicarska i  koji su spremni tome doprinijeti. Svatko od nas poznaje takve ljude. Tu su, oko nas. U čemu je onda naš problem?

RAZBIJANJE BARIJERA

Zbog čega se možemo kladiti, i biti sigurni da ćemo pogoditi, da će na ljestvicama uspješnosti u bilo čemu, osim u sportu, Hrvatska biti pri začelju? Zbog čega svi ti ljudi, svi mi, i ja koja ovo pišem, i vi koji ovo čitate, ne uspijevamo preokrenuti stvari? Zašto nam je kao društvu, kao zajednici pojedinaca, lakše naviknuti se na loše i slijegati ramenima kako se ništa ne može napraviti i kako su nas pokopali loši političari, čekati da se donesu ovakvi ili onakvi zakoni koji će omogućiti ovo ili ono, a koji se ne donose godinama, nego pokušati razbiti neke barijere? Zašto mislimo da ne možemo ništa, odnosno ništa bitno?

Zašto mislimo da ne možemo ništa promijeniti? Ako promijenimo svoje poglede na svijet, puno smo napravili i za društvo

Ne možemo, naravno, mi mijenjati zakone i utvrđivati porezne stope, ne možemo određivati što će se poučavati u školama i na fakultetima, niti u kojem će razredu klinci početi učiti informatiku ili treći strani jezik. To je u kompetenciji izvršne i zakonodavne vlasti. No, možemo prevladavati mentalne obrasce kojima dopuštamo da nas pojedinačno, a onda i kao društvo drže na dnu i o kojima bi se mogla napisati “enciklopedija croatica”. Knjiga propuštenih prilika. Psihološko profiliranje društva koje ljude ne potiče na pokret i akciju, nego na čekanje i očekivanje. Možemo se buniti i organizirati. Možemo javno djelovati. Možemo se udruživati. No, najvažnije što sami za sebe možemo napraviti jest sagledati svoje sposobnosti i pronaći samosvijest.

Ostavimo na stranu inertnost društva, kukavičluk političara, izostanak strategija i vizije, i pogledajmo prema sebi. U čemu je problem svakoga od nas? Zašto mnogi pametni, obrazovani, dobronamjerni, vješti, iskusni, ambiciozni ljudi ostaju zarobljenici frustracija i ne usude se krenuti prema nečem boljem, a da to nije kupovina autobusne karte za Njemačku? Zašto se ne usude riskirati? Što ih to blokira i drži u lancima nezadovoljstva? Problem je u načinu razmišljanja, u mentalnom nasljeđu kojega smo svi svjesni, ali onih koji su spremni na radikalne promjene još uvijek nema dovoljno da bi njihova energija djelovala poticajno na cijelo društvo. Ne, nije ovo samo još jedan alibi, jer, reći će netko, najlakše je okriviti one prije nas da su nam ostavili terete koje teško nosimo.

Stav da u Hrvatskoj ništa nije ostvarivo tjera ljude van…

NIJE TI TO, CURO MOJA, ZA HRVATSKU…

No, koliko ste puta čuli kako netko kaže da ništa nema smisla jer ionako drugi odlučuju? Koliko ste puta čuli nekoga da kaže kako na poslu niti ne očekuje da mu bude dobro jer radi kod privatnika, a zna se kako je to? Koliko ste puta čuli od nekoga da bi rado promijenio život, ali ne zna kako, ne usudi se, nema ideju…? Koliko ste puta čuli od nekoga da se država mora pobrinuti da svi dobro žive? Nebrojeno puta… A onda se pojavi tamo neki Nenad Bakić i krene kupovati robote i darivati ih osnovnim školama kako bi školarci na njima učili programirati. I jedni ga pljuju, drugi ga hvale, ali činjenica je da je pomaknuo stvari. I činjenica je da to nije morao raditi. Takav mentalitet, koji će raditi i pokušavati i ono što ne mora, gurnut će društvo naprijed. Naravno, ako se umnoži kroz milijun, dva, tri, četiri milijuna jedinki… Takav mentalitet pomiče zidove čak i kad ih sustav želi graditi.

još uvijek se možemo kladiti, i biti sigurni da ćemo pogoditi, da će na ljestvicama uspješnosti u bilo čemu, osim u sportu, Hrvatska biti pri kraju. Zbog čega ne uspijevamo preokrenuti stvari? Zašto nam je lakše slijegati ramenima da se ništa ne može napraviti, čekati da se donesu ovakvi ili onakvi zakoni, koji se ne donose godinama, nego pokušati razbiti neke barijere u nama samima?

Prije nekoliko dana čitam o mladoj Hrvatici, koja je kao curica iz ratnoga Osijeka odselila s roditeljima u Ameriku. Danas ima 37 godina, troje djece i vodi svoj vlog (video blog) o odgoju djece. Vlog joj je izvrsno posjećen na Facebooku i YouTubu i donosi pristojnu zaradu. Priča zanimljiva, nekima može biti inspiracija. Ali, još su zanimljiviji komentari hrvatskih čitatelja ispod teksta. I tako ilustrativni za priču o našem mentalnom nasljeđu. Glavna poruka publike je – “mala moja, moš’ ti to raditi u Americi, takvi poslovi samo tamo prolaze, ali ajde ti to probaj u Hrvatskoj, pa ćeš vidjeti…” Ne govori li takav komentar sve o nama? Razlika između mlade Hrvatice u Americi i mlade Hrvatice u Hrvatskoj je u tome što će ona u Americi pokušati nešto osmisliti i napraviti, a ona u Hrvatskoj će vjerojatno odustati jer se zna da “takve stvari kod nas ne idu…”, “toga kod nas nema…”, “kome to treba…”, “čemu trud i muka, kad neće biti koristi…” Eto, to je taj mentalitet koji drži na mjestu cijelo društvo. Jer, kad bi svatko od nas pokrenuo stvari u svom životu, ta bi energija u jednom trenutku počela pokretati društvo. Pisci komentara ispod članka o američkoj vlogerici hrvatskih korijena razmišljaju u uskim hrvatskim okvirima, nesvjesni da beskrajni internet, društvene mreže i znanje engleskog jezika otvaraju golemog granice tržišta svima i omogućavaju im da robu bilo koje vrste ponude iz svoje dnevne sobe…

MOGU STRANCI, AL’ MOGU I NAŠI

Ili, prije 15 godina u Jelsu na otoku Hvaru doselio je Britanac Paul Bradbury. Nije ga čekao posao. Svidjelo mu seovdje i bio je spreman riskirati. Stvorio je, dakle, posao i sebi i onima koji danas za njega rade. Pokrenuo je portal Total Croatia News i pretvorio ga u najčitaniji portal vijesti iz Hrvatske i o Hrvatskoj koje se objavljuju na engleskom jeziku. Dakle, to što je napravio Paul, mogao je napraviti i Šime… Samo što on ne razmišlja na taj način i radije će uz kavu ili pivo kukati kako je Hrvatska sjebana država u kojoj nema perspektive. Strancima je, naime, normalno da pokušavaju, propadaju, dižu se, pa opet pokušavaju… Hrvatima, pogotovo zrelijim generacijama, znatno je teže uživjeti se u takvo rezoniranje. Odgojeni smo da valja završiti školu, srednju, višu, visoku, tko je već za što, da se valjda zaposliti i onda si miran, imaš plaćicu, ide radni staž, jednom ćeš u mirovinu… To je vrijeme prošlo, ali, nažalost, u mnogima glavama još uvijek vibrira. No, ima i drugačijih poticajnih primjera. Jedna od takvih je priča naše suradnice, blogerice Alis Marić, koja je nakon otkaza na poslu pokrenula blog Čitaj knjigu i napravila od toga dobar posao…

Zagrepčanka Alis Marić i Britanac Paul Bradbury primjer su ljudi koji su sami stvorili svoje šanse

To su samo usputni primjeri iskoraka koji se mogu napraviti kad se čovjek ne opterećuje time hoće li nešto uspjeti ili neće do te mjere da ga to blokira. Gle, možda hoće, a možda i neće. Nema jamstava. No, sigurno neće ako se ne pokuša, zar ne… U svijetu postoje on-line škole učenja stranih jezika, kuhanja, pletenja, šminkanja, izrade suvenira, pisanja… Tehnologija nam otvara vrata, pitanje je samo tko će kroz njih zakoračiti u nešto novo, a tko će ostati pred njima ustrašen time što ne zna što ga vani čeka. Gotovo svatko od nas ima negdje naslijeđeni neki komad zemlje, naravno neobrađeni. Jeste li razmišljali o OPG-u, na primjer, o domaćem voću i povrću, starim sortama cvijeća, proizvodima koji se od toga mogu napraviti i ponuditi na prodaju? Da, to je fizički rad i naporno je, a vi dosad niste radili na zemlji… No, što je lako? Jeste li razmišljali o recikliranju kao načinu zarade, o tome da iz odbačenih stvari napravite zanimljivosti koje će netko kupiti? Jeste li razmislili što sve znate, a niti ne sanjate da bi se od toga nešto moglo napraviti u poslovnom smislu…

Možda pečete prekrasan beskvasni kruh? Ponudite ga, izađite iz okvira…

Može se raditi svašta, složeno ili jednostavno, ovisno o tome kojim znanjima i vještinama raspolažemo. Bit je u promjeni načina razmišljanja o nama samima. Najlakše je, naravno, ne raditi ništa, jer tada nema pogreške, nema neuspjeha, nema rizika… No, nema ni uspjeha, ni zadovoljstva, ni zarade, ni otkrivanja vlastitih potencijala… Mentalitet u kojemu nije dobro raditi za privatnika, ali je prerizično krenuti u nešto svoje, u kojemu država treba brinuti o nama, pa i pronaći nam posao, u kojemu sami sebe zaustavljamo strahovima, ili lijenošću tipa “ne može mene nitko tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi”, u kojemu nas svi upozoravaju kako je bolje da se ne upuštamo u nešto ako nismo sigurni da će se isplatiti…, taj mentalitet je problem Hrvatske. Njega se moramo riješiti da bismo krenuli dalje. Nema politike koja će pokrenuti one koji žele stajati na mjestu.

 

 

 

2 Komentari

  1. Ne možemo mijenjati zakone? 🙂 Zakone donosi Hrvatski sabor koji se sastoji od saborskih zastupnika koje smo mi dobri i pametni građani Lijepe naše izabrali. Želimo li mijenjati zakone mijenjajmo….:)
    “..a da to nije kupovina autobusne karte za Njemačku? Zašto se ne usude riskirati?” Tko kaže da nisu riskirali? Tko kaže da nisu čak i nešto prodali da bi kupili tu kartu za Njemačku, Irsku ili čak Ameriku? Neku su se morali vratiti jer nisu našli posao.. Zar oni nisu riskirali? Ili zašto vi mislite da oni koji su se skrasili u Irskoj i zadovoljni su, nisu uspješni?
    O uspjesima nekih spomenutih u vašem članku sam čitala, sretno im bilo, ali bih rekla da je s jedne strane generalizirati i trpati sve ljude u nekih određeni (“uspješni”) obrazac uvredljivo kao i s druge strane spominjati uspjehe nekih stranaca u Hrvatskoj. Pa i Hrvati su uspješni izvan Hrvatske.
    Jaaoo.! “Jeste li razmišljali o OPG-u, na primjer, o domaćem voću i povrću, starim sortama cvijeća, proizvodima koji se od toga mogu napraviti i ponuditi na prodaju..” 🙂 haha..JAO!.. Pa gospođo zar vi ne čitate novine? Tko kaže da nisu razmišljali i nisu otvorili OPG? Čak se i natječu svake godine za najbolji!..A na FB su otvorene mnoge grupe pune ljudi (i ja sam iako uzgajam limun i mandarine u teglama u hodniku), koji sami uzgajaju svoje voće i povrće i uživaju u tome. HVALE SE (sretno im bilo). Meni je drago.
    Ima i lijenih ljudi koji se rukovode onim spomenutim motom, ali istina je negdje u sredini, ništa nije samo crno ili samo bijelo..Svijet je kao i ljudi crno-bijeli a ako se malo prizemljimo vidimo i šareno nekad u pozitivnom a nekad u negativnom smislu.

  2. Naravno, u teoriji na zakone utječemo kad izlazimo na izbore, nadajući se da će oni koje izaberemo raditi u našem najbolje interesu. Nažalost, puno puta se pokazalo da je život donio drugačiju stvarnost od očekivane i da smo dobivali zakone za koje sigurno ne bismo glasali na izborima. Puno je pitanja u vašem komentaru, pokušat ću reći još ponešto o tome kako vidim stvari. Dakle, naravno, da ima puno naših ljudi koji su uspješni vani, pa tako i u Irskoj, i, naravno, da su oni riskirali odlazeći tamo. No, nije tema Irska, nego jedan od razloga zbog kojih mnogi mladi ljudi danas odlaze u Irsku, Njemačku…, napuštaju Hrvatsku jer ne vide u njoj perspektivu. Prema mojem mišljenju, mentalitet je naš veliki problem. Ljudi se u Hrvatskoj teško pokreću, i danas će puno lakše krenuti negdje van, nego pokušati sami nešto napraviti ovdje. Naravno da je to hrabrost i rizik, ali za zemlju to je gubitak. I nisu oni krivi što odlaze, kriv je mentalitet koji je godinama prije nego što su oni odlučili otići, od ove zemlje napravili besperspektivnu močvaru. Naravno, da svijet nije crno-bijeli i da ima i drugačijih primjera. No, moje je iskustvo – možda drugačije od vašeg – da su ljudi skloniji jadikovati i grintati, nego se pokrenuti. Poznajem ljude koji su ostali bez posla i prestari su da bi to lako riješili. Njima je teško otići i u Njemačku. No, kad im predložite “gle, imaš onu krasnu klet od mame, u lijepom vinogradu, ajde je ponudi za team buildinge, društvima za roštiljanje i bijeg iz grada, za momačke ili djevojačke večeri, blizu je Zagreba i zašto ne bi nešto zaradio…” s druge strane stiže čuđenje, čak nevjerica kakve to gluposti sluša… O tom mentalitetu ja govorim. Naravno, da ljudi pokreću OPG-ove, čitam novine 🙂 Ali, isto tako ima puno onih koji imaju zemlju (jer mi smo zemlja nekretnina), i radije će pustiti da zaraste u korov i nestane, nego da od nje nešto naprave, a bez posla su… Nije li zanimljivo da stranci dođu k nama i uvijek nešto pokrenu, pa prošlo ili propalo, a naši ljudi gledaju i odlaze… Ne svi, ponavljam. Ali, mnogi… Nije mi bila namjera generalizirati, ali mislim da nismo dovoljno pokretljivi, dinamični, aktivni… Naravno, moguće je da vi stvari vidite drugačije. Vjerujem u mlade generacije, jer oni su rasli u drugačijem vremenu i znaju da sve što žele moraju sami zaraditi, jer neće biti društvenih stanova, jeftinog otkupa, stalnih radnih mjesta do mirovine… Danas više ništa nije zajamčeno ni sigurno. Ne znamo što nas čeka sutra i zato je potrebno mijenjati mentalitet. Mentalitet, a ne zemlju u kojoj ćeš živjeti

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here