Tamara Rogić, arhitektica, Riječanka u Amsterdamu

Nedjelja navečer. U maminoj kuhinji. Otvaram Novi list. Jer što bi drugo nakon višemjesečnog izbivanja iz Rijeke?! S naslovne stranice Mediteran nedjeljnog priloga smiješe mi se EPK-ovci, ljudi koji stoje na čelu projekta Rijeka Europska prijestolnica kulture 2020. Odjednom mi se po glavi počne motati zadnji Željkin blog koji završava dijelom o poznatim Riječankama. Krenem brojati. S duplerice mi se smiješi četrnaest žena i pet muškaraca. U voditeljskom timu tri žene i dva muškarca.

Ne čudim se tome. Nekako mi je normalno da ima više žena. Nemam pojma zašto mi je to normalno. Možda zato što sam u srednjoj sjedila četiri godine u ženskom razredu, a onda na faksu arhitekture bila na svakoj godini okružena ženama, čineći zajednio s njima tri četvrtine studentske populacije tog faksa. Na prvom poslu u Zagrebu (1994.-2000.) opet sam uletjela u odjel napučen ženama. Od osam zaposlenih, nas šest bile smo žene. Odjel je vodila žena. Kao i ostalih nekoliko odjela u toj Državnoj upravi. Uvijek sam se pitala zašto se arhitektura smatra “muškim” zanimanjem. Da, jednostavno sam cijeli radni vijek okružena ženama u području koje se smatra muškim. Mojim svijetom dominiraju žene. To je jedno od objašnjenja zašto ne vidim ništa čudno u sastavu EPK Agencije.

RAVNOPRAVNOST ŽENA OVISI O ŽENAMA

Pa zašto se onda raspravlja o položaju žena u današnjem društvu? Živim li ja u nekom svom svijetu koji je nekim čudom drugačiji od onog “normalnog”, u kojem je žena potlačena od muškarca, nema iste mogućnosti i prava? Mislim da ne. Mislim da živim u svijetu u kojem je žena ravnopravna muškarcu onoliko koliko je to samoj sebi dopustila, u svom vlastitom sustavu kulturoloških i osobnih uvjerenja. Evo o čemu ja to laprdam.

ČINJENICE IZ PRIMJERA RAZVIJENIH DEMOKRACIJA pokazuju da nije samo po sebi normalno da je žena ravnopravna muškarcu po položaju i plaći. NO, Sigurna sam da ćemo mi žene ubrzo probiti i taj stakleni strop korporativnog svijeta kao što smo i političkog

Prije manje od pola stoljeća žene nisu imale pravo glasati u jednoj od europskih najrazvijenijih demokracija, Nizozemskoj. Još i danas možemo svjedočiti staklenim stropovima kad je riječ o plaćama žena na visokim menadžerskim pozicijama multinacionalnih kompanija. Island je ove godine postao prva zemlja u kojoj su žene na svim pozicijama u potpunosti po plaći ravnopravne muškarcima. Da, činjenice pokazuju da nije samo po sebi normalno da je žena ravnopravna muškarcu po položaju i plaći. Sigurna sam da ćemo mi žene ubrzo probiti i taj stakleni strop korporativnog svijeta kao što smo i političkog. Još jedino Amerika (od većih sila) nije imala predsjednicu, dok u Europi biti premijerka i predsjednica više i nije neka vijest. I sigurna sam da će naša sadašnja predsjednica dobiti jednog dana ulicu kao prva hrvatska predsjednica.

Žene su odgovorne za svoj položaj u društvu i mogu ga mijenjati ako stalno mijenjaju obrasce u kojima su odgojene i one i muškarci

No, mene osobno više zanima osviještenost žena o njihovu položaju u društvu, i to u svim slojevima, a ne samo onim elitnim, dakle žena zaposlenih u školama, državnim ustanovama, malim i srednje velikim privatnim obrtima. Iz iskustva mogu reći da je na tim razinama plaća i položaj muškaraca i žena izjednačen. Ona dvojica kolega iz državne uprave imali su istu plaću kao i ja, i šeficu iznad sebe. Dakle, kako mi žene u svim slojevima od kojih je društvo satkano razmišljamo o sebi u tom društvu?

Nedavno sam pročitala objašnjenje o položaju žena u društvu koje me se dojmilo. Današnji prevladavajući neoliberalni pristup objašnjavanju društva kaže da žene načelno u svim porama života imaju jednako pravo izbora kao i muškarci. Onako po našu – “kako si napraviš tako će ti i biti”. No, autorice teksta smatraju da ovaj neoliberarni pristup zanemaruje, pojednostavljuje ili namjerno umanjuje važnost sistemske uvjetovanosti izbora žene u javnom životu. Puno se govori o primjerima žena koje su uspješne, ali gotovo nimalo o drugoj strani, o tome što je oblikovalo neuspjeh onih koji nisu od sebe napravile ono što su htjele. Ono što je po autoricama teksta zapreka ostvarivanju ženskih snova su sistemske uvjetovanosti patrijarhata u kojima su žene odgajane i obrazovane. Po meni te sistemske uvjetovanosti nisu ništa drugo doli kulturološki obrasci u kojima smo odgojeni svi, i muškarci i žene.

DRUŠTVENI OBRASCI

Evo meni nekih ‘najmilijih’ obrazaca u vrlo pojednostavljenom tonu: muškarac privređuje za život obitelji; muškarac zarađuje više od žene; žena se brine o obitelji, dakle mužu i djeci; ako djeca imaju problema, znači da ih majka nije dobro odgojila; dečki su divlji, djevojčice su mirne i dobre, a to podrazumijeva da se ‘divljaštvo dečkića’ smatra prihvatljivijim od svakog slobodnijeg ponašanja djevojčica. Reći ćete, pa da, to je normalno da muškarac privređivanjem brine za obitelj, i normalno je da žena sjedi sa bolesnim djeteom doma i uzme bolovanje, ona, a ne njezin muž. Da, slažem se, bilo bi to skroz normalno kad bi i obrnuto bilo jednako normalno.

da bi žena bila potpuno ravnopravna muškarcu mora osvijestiti i onda promijeniti kulturološke obrasce u kojima je odrasla. I što je još važnije, mora mijenjati obrasce koji su oblikovali njena uvjerenja. I to mora činiti svaka od nas, svaki dan, nekoliko puta na dan, kao žena, majka, prijateljica, djelatnica…

Da krenemo s prvim dijelom: koliko muževa čije žene zarađuju više od njih i na višim su položajima prihvaća to kao nešto normalno? A onda i drugi dio: koliko  su vam često muževi rekli da vi odete raditi, a oni će ostati pokraj bolesnog djeteta?! I onda još teže pitanje: kad bi vam muževi to i predložili, biste li im bolesno dijete bez razmišljanja i prepustili i otišli raditi ili biste radije otišle na frizuru i unaprijed dogovoreni shopping sa prijateljicom, da stvar postavimo u one prave životne situacije? Jeste li se ikad upitale zašto ne bi to učinile ili zašto ste prvo morale dobro razmisliti bi li to i učinile?

Vidite li sad zašto smatram da je sve u našim glavama, i muškim i ženskim. Jer su nam mame i učiteljice to tako cijeli život i govorile. Ispada da bi žena mogla biti potpuno ravnopravna muškarcu mora osvijestiti i onda svjesno promijeniti kulturološke obrasce u kojima je odrasla. I što je još važnije, mora mijenjati obrasce koji su oblikovali njen osobni sustav uvjerenja. I to mora činiti svaka od nas, svaki dan, nekoliko puta na dan, kao žena, majka, prijateljica, djelatnica na svom poslu unutar tog patrijarhalnog sustava… Kužite? Puno nas je osviještenih koje već sustav mijenjamo iznutra. Čini nam se ponekad da je sustav jači. Ne zaboravite se tada vratiti na izvor: ženama je sustav nametnuo da odgajaju djecu bilo kao majke, bilo kao odgajateljice i učiteljice. Mi smo te koje će odgojiti buduće dobre dečkiće i divlje curice. Naše je djelovanje subverzivno, pod uvjetom da je prethodno osviješteno. Djelovanje svake žene na osviješten način za mene je politički angažirana umjetnost.

Osim vizualnog znaka manifestacije, Riječni ne znaju puno o programima koji se pripremaju

A kakve sve to veze ima sa EPK ekipom? Već sam broj žena pokazuje neki pomak u svijesti jer događaj kao EPK je potencijalno od velikog značaja za razvoj grada u sljedećih nekoliko desetljeća. Pa, kako to da taj patrijarhalni sustav prepušta vođenje takve manifestacije ženama? Zlobnici mogu reći da je bilo i puno promašaja u prethodnim prijestolnicama kulture, pa neka sad žene preuzmu odgovornost. No, idemo mi pozitivno. Žena je izvršna direktorica projekta zadužena za cjelokupno organizacijsko i financijsko rukovođenje projektom, dok je umjetnički direktor cjelokupnog projekta muškarac. Tradicionalne uloge dva glavna menadžera projekta izokrenute su: financije su u ženskim rukama, a umjetnost u muškim.

Najviše me je fascinirao način na koji su se članovi EPK predstavili svojim riječima. Među predstavljenim ženama naišla sam na “divlje curice”, od kojih su me se najviše dojmile alias Modesty Blaise i cura koja je umjesto da postane princeza postala crna vještica, a sve zbog jedne mačke. A bogme pronašla sam i “dobrog dečka”, koji je jedini od 19 članova Agencije sebe predstavio i kroz privatni život u kojem ima dvije žene i troje djece. Naravno da sam se upitala je li to istinski ili subverzivni “dobar dečko” riječkog EPK. Bilo kako bilo, životopisi obećavaju djelovanje žena, ali i muškaraca osviještenih i spremnih na daljnje osvještavanje. Direktno, čak niti subverzivno, rame uz rame jedni uz druge.

Ne mogu a da ne pomislim koliko bi Karolina Riječka bila na njih ponosna. One, njih 14, zajedno spašavaju grad od višedesetljetnog razaranja patrijarhalnom učmalošću, dok je ona u svoje vrijeme sama grad spasila od patrijarhalnog bombardiranja vatrenim oružjem.

I jedan P.S. komunikaciji i marketingu Agencije Rijeka EPK. Jer nakon naša posljednja dva bloga i reakcija ljudi u jednoj aktivnoj riječkoj Facebook grupi, jasno je da je Riječani malo znaju o programima EPK. Odaziv građana je stoga mali. Riječani ili ne znaju ništa o programima i događanjima organiziranima u sklopu EPK-a. Ili ne stignu sudjelovati, ako i znaju za njih, jer je vrijeme održavanja neprilagođeno radnom vremenu većine stanovništva Grada koji teče, kako objašnjava jedna kulturno svjesna i aktivna Riječanka u toj grupi. Vuče Ćosiću i Mia Blažević – baš volim što lice mogu pridružiti imenu – pokrenite se na vrijeme! Shvatite ovu kritiku konstruktivno, Riječani će vam biti zahvalni. Jer, čemu tridesetak javnih događanja, radionica, međunarodnih seminara, promotivnih aktivnosti i predstavljanja projekta u zemlji i inozemstvu…, o kojima piše Novi list, ako na tim događanjima nema Riječana?!

Jasno mi je da je iluzorno nadati se da će bilo koje kulturno događanje napuniti stadion i dignuti grad na noge. No, ne bi li bilo zgodno (da budemo fini) da su godinu dana nakon izbora Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture 2020. Riječani sami postali svjesni lepeze mogućnosti za procvat grada promicanje kulture?! A zašto to još uvijek nisu, pitam ja vas koji ste dobro osmišljenim programom tu titulu u Rijeku donijeli?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here