Mladenka Šarić ([email protected])

“Ne mogu ja to!”
“Ne znam ja to!”
“Kako ću ja to, pa nikad nisam radila ništa osim ovoga što radim…”
“Nema smisla riskirati, što ako sve propadne…”
“Bolje ti je ovako, nisi zadovoljna, ali barem znaš u čemu si i na čemu si…”
“Ne isplati se kockati. Bolje bilo kakva sigurnost nego nikakva…”
“Svi te poznaju ovakvu, čemu se sad mijenjati?”

Ruku na srce, priznajte sebi koliko ste puta same sebe zaustavile nekom od ovih ili sličnih rečenica. Ni broja im ne znate, je li tako? Ako se radilo o tome da se želite ošišati na kratko, ali se ne usudite jer cijeli život imate dugu kosu, šteta nije velika. Lišile ste se samo malog uzbuđenja koje biste sigurno osjetile gledajući “novu” sebe. Istu, a drugačiju. No, ako ste se nekom od ovih rečenica zaustavile svaki put kad ste htjele napraviti neku korjenitu promjenu u životu, šteta je nenadoknadiva, jer se izgubljeno vrijeme u kojemu ste željenu promjenu mogle živjeti ne može vratiti. Znam o čemu govorim, jer sama sam to prošla. Želju za promjenom i paralizirajući strah od nje, odnosno od spoznaje da ako želim promjenu moram nešto poduzeti i izaći iz zone sigurnosti koju mi je davao dobar status na poslu, javni ugled koji sam imala i vrlo pristojna plaća. Snove o drugačijem životu, slobodnijem, bez nevidljive uzice na kojoj sam bila, godinama sam pospremala u ladice i na njih lijepila nevidljive naljepnice na kojima je pisalo: “Nemoj, ne možeš to, ne znaš to, nemoj se igrati sa svime što si napravila, što ako izgubiš, što ćeš kad ništa drugo ne znaš…”

BACILA SI KARIJERU U ZAHODSKU ŠKOLJKU

Najmanje zadnjih pet godina na radnom mjestu koje sam napokon napustila prije sedam godina osjećala sam da mi je koža tijesna, da u toj priči za mene više nema erosa koji pokreće i čini da uživaš u onome što radiš. Zapravo, omjer zadovoljstva i nezadovoljstva  bio je sasvim solidan. Dvadeset sam godina uživala u tom poslu, u toj redakciji, s tim ljudima, pa se tih zadnjih pet emotivno mršavih i praznih i ne čine tako značajnim razdobljem. No, bilo je. I te kako. Bilo je to doba kad se duboko bila svjesna da ne mogu dalje i da moram nešto poduzeti.

ako ste se nekom od rečenica “Ne znam”, “Ne mogu”, “Ne isplati se riskirati…” zaustavile svaki put kad ste htjele napraviti neku korjenitu promjenu u životu, šteta je nenadoknadiva. izgubljeno vrijeme u kojemu ste željenu promjenu mogle živjeti ne može vratiti. no, nikad nije kasno i uvijek se može naprijed

Željela sam otići, pokušati nešto novo, ali nisam imala hrabrosti za prvi korak. Jer, odrasla sam, kao i većina iz moje generacije, uz brižne savjete roditelja da je sigurnost najvažnija, da posao valja čuvati, da se nije pametno kockati s onim što imaš jer treba misliti na stare dane… Moja se majka ni danas nije pomirila s tom odlukom, a moja draga prijateljica Ankica jednom mi je to vrlo plastično objasnila: “To ti je normalno. Njoj se čini kao da si sve što si napravila, cijelu svoju karijeru novinarke, bacila u zahodsku školjku i pustila vodu da je odnese u septičku jamu…”

Splitska torta jedna od kraljica dalmatinskih slastica koje su iz moje slatke radionice našle put do srca mnogih

Mislim da ću uvijek pamtiti tu rečenicu, jer i sama sam se ponekad u godinama koje su slijedile znala pitati jesam li stvarno napravila upravo to. Jesam li nerazumno odbacila karijeru uspješne političke novinarke da bih ušla u svijet nesigurnosti, neizvjesnosti, nestabilnosti… Nekim ljudima, na primjer, nisam više bila zanimljiva jer, eto, nisam bila novinarka, nisam se družila s političarima, nego sam otišla peći kolače. Na takve neću trošiti riječi. Nema smisla. Uglavnom, već dugo znam da nisam pogriješila i da mi je odluka da dam otkaz i pokušam nešto novo donijela puno spoznaja, iskustava koja su me obogatila, dovela mi u život ljude koje inače nikad ne bih srela… Da nisam to učinila tada, netko drugi bi kontrolirao moj život i možda već rekao da sam višak, da više nisam potrebna. Ovako je moj život u mojim rukama. I to je blagodat.

Televizijski politički talk show samo je jedan od poslova koje sam iskušala… Ujesen nastavljamo

U proteklih sedam godina radila sam mnoštvo stvari koje ne bih radila da nisam otišla. Da bih si otvorila ova vrata morala sam najprije zatvoriti stara. Morala sam sebi dati prostor, osloboditi energiju, spoznati svoje potencijale… Kad sad gledam na godine provedene na bivšem poslu čini mi se kao da sam spavala, a sasvim sigurno nisam poznavala sebe. Ne ovakvu kakva sam danas.

GRDELIN LETI, I KAD PADNE, DIGNE SE…

Grdelinove slastičarnice trajale su dvije godine, a onda se ta priča ugasila: No, i to je iskustvo neizmjerno vrijednost

Najprije sam osnovala tvrtku koja se u prvom redu bavila proizvodnjom starinskih slastica, u prvom redu iz Dalmacije, moga zavičaja. Bilo je uspona i padova u toj poduzetničkoj pustolovini. Vlastitim novcem i kreditom HBOR-a opremila sam profesionalnu kuhinju. Otvorila sam dvije slastičarnice, zapošljavala šestoro ljudi. Radila sam s trgovinama, restoranima, muzejima, privatnim klijentima… Od slastičarnica sam odustala kad su troškovi postajali sve veći i veći, a prihod se nije povećavao istim intenzitetom. Morala sam otkazati mojoj ekipi. Bio je to tužan dan. Svi smo plakali. Ali krenula sam dalje. Svaki put kad sam pala ili pokleknula digla sam se i krenula dalje. To je snaga koju ti daje poduzetništvo. I kad ti se čini da je kraj – nije! Prodavala sam te divne slastice na štandovima u trgovačkim centrima vikendom… Uživala sam u tim susretima s ljudima koji su me prepoznavali iz drugog filma, a onda su mi se vraćali zbog slatkih delicija. Moj Grdelin, kako sam nadjenula ime tvrtki, radi i dalje. Ne ograničava se. Sve može, ali radi samo ono što – hoće. Peče, prodaje, piše… Shvatila sam da ne želim robovati ničemu i nikome, ničijim očekivanjima. Shvatila sam da sam dužna samo sebi, i to da živim tako da budem zadovoljna i mirna.

Iskustvo iz predsjedničke kampanje ne bih imala da sam poslušala svoj strah i poriv da odbijem poziv

No, nisam se bavila samo proizvodnjom kolača. Radila sam sa studentima novinarstva koje sam učila pravilima struke i čija imena sve češće srećem na stranicama novina i na portalima. Radila sam politički talk show na dvije lokalne televizije, na jednoj sam i dalje i nastavljamo ujesen. Radila sam u kampanji na izborima za Europski parlament. Bila sam glasnogovornica u jednoj predsjedničkoj kampanji. Pisala sam kolumne za novine i portale… Već dvije godine iznajmljujem i dva mala apartmana gostima, i u tome beskrajno uživam. Srećem neke Poljake, Norvežane, Bosance, Talijane… Razgovaramo o njima, o nama, o životu… Netko će reći da sam se trebala usredotočiti na jedno, pa od toga napraviti biznis. Možda, ali to je priča nekoga drugog. Ne moja. Meni trebaju promjene i različita iskustva, možda i zato što mi je ranije prvi poriv kad bih dobila neku ponudu za posao bio da kažem: “Hvala, ali ne hvala…” Time što sam prihvaćala izazove unatoč vlastitom otporu prema poslovima u kojima nisam imala iskustva zapravo sam pobjeđivala samu sebe. I danas znam da mogu svašta.

Razbila sam svoje strahove. Ne bojim se neuspjeha, jer ako je čovjek – čovjek, onda može izgubiti samo novac. A on se uvijek nekako zaradi, pojavi… Preduvjet je da se oslobodi i pokrene. Kad napraviš zaokret u razmišljanju o sebi i svojim mogućnostima stvarno se i nebo uroti u tome da ti pomogne kad ti je potrebno. Udruga “Žene 50+” i portal One nastupaju moja su nova ljubav i novo iskustvo. Veseli me i uzbuđuje. Planiramo razne projekte, od jeseni krećemo s napunjenim baterijama…

 

3 Komentari

  1. Draga Mladenka,

    Izvrstan tekst.
    Čudesa se mogu napraviti kad nogu izvučemo iz “lanca ” i samo krenemo. Korak po korak dan po dan.
    Sviđa mi se vaš portal … one nastupaju!
    Sretno!!!

  2. Sretna sam što sam upoznala ovdje drage osobe koje potvrđuju ono za što sam oduvijek mislila da sam u pravu, ali su mi stariji i iskusniji govorili: Ne talasaj, Opet maštaš, Čuvaj posao itd., a živjela sam u zarobljeništvu.

  3. Postovana Mladenka, ovakve primjere trebamo!
    Nastavite educirati mlade ljude na ovakav nacin: ” Time sam pobjedjivala samu sebe.”,
    te: ” Razbila sam svoje strahove .. … jer ako je covjek – covjek, onda moze izgubiti samo novac.”
    Naravno, svi mi trebamo novac da bi zivjeli, ali koliko novca?
    Zar je netko dozivio da je novac garancija za zadovoljstvo i srecu? Vas primjer nam potvrdjuje da se isplati gledati dalje, traziti od sebe vise. Od SEBE!
    Srdacno vam se zahvaljujem na ovom prilogu POSEBNO !!!!!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here