Diana Glavina

Ni nakon brojnih, više ili manje uspješnih, uglavnom nedovršenih reformi, u posljednja dva desetljeća, u hrvatskom zdravstvenom sustavu nije riješen temelj – financijska stabilnost. Stabilnost sustava ostaje najveći problem zdravstva ne samo u financijskom već i u socijalnom i političkom smislu. U kojem smjeru krenuti kako bi se postigla financijska održivost zdravstvenog sustava, vratili dugovi, kako bismo zaboravili na probleme s listama čekanja, s dostupnošću suvremenih lijekova i terapija…? Ili, ukratko, kako bi se pacijent s manje napora probijao kroz zdravstveni sustav do zdravstvene usluge.

Lijekovi su sve skuplji, oprema sve sofisticiranija, liste čekanja sve dulje… Nema kraja problemima… (Foto: Pixabay)

I dalje brojimo reforme kroz koje smo prolazili, i dalje brojimo dane čekanja na bolničkim listama, i dalje zbrajamo dugove u sustavu, a s nekim novim reformama ne očekujemo ništa dobroga. Aktualni ministar zdravstva Milan Kujundžić nije konkretno odgovorio ni na jedno krucijalno pitanje iz resora koji vodi. Kakva nas reforma očekuje u financiranju zdravstvenog sustava? Hoće li i koliko poskupjeti dopunsko zdravstveno osiguranje? Treba li uvesti osnovni standard koji će pokrivati osnovno zdravstveno osiguranje te nadstandard zdravstvenih usluga koji će imati samo građani koji će si moći plaćati privatno zdravstveno osiguranje? Bi li takav potez utjecao na novo raslojavanje u društvu i podjelu bolnica na one za bogate i bolnice za siromašne? Ali da ministra danas pitate bi li mu bilo bolje da nije ušao u ministarski kabinet već ostao u svojoj bolnici, u KB Dubravi, njegov bi odgovor sigurno bio potvrdan. Ništa neobično, jer od silnih milijardi koje duguje, a ne zna kako ih vratiti, vjerojatno mu se vrti u glavi. I ne samo od toga.

MINISTROVA VRTOGLAVICA

Vrti mu se u glavi i od milijunskih iznosa koliko koštaju nove generacije učinkovitih lijekova za teške bolesti, na koje bi bolesnici trebali imati pravo, ali im nisu dostupni, vrti mu se zbog novih, skupih tehnologija koje si hrvatsko zdravstvo ne može priuštiti.

što nas očekuje u financiranju zdravstva? Hoće li i koliko poskupjeti dopunsko osiguranje? Treba li uvesti osnovni standard koji će pokrivati osnovne usluge te nadstandard koji će imati samo oni koji će moći plaćati privatno zdravstveno osiguranje? Bi li to utjecalo na novo raslojavanje u društvu i podjelu bolnica na one za bogate i za siromašne?aktualni ministar nije konkretno odgovorio ni na jedno pitanje. DOKAD TAKO?

Pritisci na sve strane, no, uvijek se vraćamo na početak – sa samo oko 720 eura po osiguraniku željeli bismo imati jednako visoku kvalitetu zdravstvene zaštite i medicine kao i zemlje koje po osiguraniku izdvajaju višestruko više od nas. To nije moguće, jer količina novca kojom raspolažemo nije dostatna ni za medicinu danas, a kamoli za medicinu sutra. K tome, procjenjuje se da će do 2025. godine, izdaci za nove skupe lijekove povećati čak 500 posto!

Hrvatski građanin izdvaja za zdravstvo, u prosjeku, 720 eura godišnje. U Sloveniji je to dvostruko više, a u Njemačkoj, Francuskoj ili u Belgiji 3000 pa i 4000 eura godišnje. Dakle, sa 720 eura mi se apsolutno ne možemo uspoređivati s ovim zemljama. Zdravstvo ima svoju cijenu koja svake godine poskupljuje desetak posto zbog novih tehnologija i novih lijekova. Uz sve to, naša je oprema, prema izvješću Hrvatske liječničke komore, otpisana čak 85 posto. Ne možemo izdvajati pet puta manje, a očekivati da naši građani imaju ista zdravstvena prava kao, primjerice, građani u Njemačkoj. Ili, kao što je jednom rekao predsjednik Hrvatske liječničke komore dr. Trpimir Goluža, ne postoji ni jedan proizvod koji je u Hrvatskoj približno jednake kvalitete kao u Njemačkoj, a da je u Hrvatskoj pet puta jeftiniji – osim zdravstvene usluge.

ZA SANACIJU DOSAD POTROŠENO 17 MILIJARDI KUNA

Posljedica je svega toga da je proteklih 20 godina potrošeno 17 milijardi kuna na sanacije zdravstva, dakle, gotovo kao jednogodišnji zdravstveni proračun.

sa samo 720 eura po osiguraniku željeli bismo imati jednako visoku kvalitetu zdravstvene zaštite i medicine kao i zemlje koje po osiguraniku izdvajaju višestruko više od nas. To nije moguće, jer količina novca kojom raspolažemo nije dostatna ni za medicinu danas, a kamoli za medicinu sutra.

Tu nije i kraj već tek početak problema našeg zdravstvenog sustava.  Od 1. srpnja 2014. godine više od 1500 liječnika zatražilo je dokumentaciju za rad u inozemstvu, a više od 500 ih je napustilo Hrvatsku. Osim liječnika srednje generacije, bolje uvjete rada u inozemstvu traže i mladi liječnici.

LIJEČNICI ODLAZE, A I STUDENTI MEDICINE SE PAKIRAJU

K tome, anketa među studentima medicine zagrebačkog Sveučilišta pokazala je da ih većina već za vrijeme studija razmišlja o odlasku iz zemlje, ako u roku od tri godine, nakon diplome, ne dobiju željenu specijalizaciju. Istina, podaci o manjku liječnika razlikuju se ovisno o tome tko govori, pa tako Hrvatska udruga bolničkih liječnika iznosi podatak da nam nedostaje između 2500 do 4000 liječnika specijalista kako bi sustav nesmetano funkcionirao te da se održava samo zahvaljujući prekovremenom radu liječnika. Prema podacima Hrvatskog liječničkog zbora Hrvatska se po broju liječnika na 100.000 stanovnika nalazi otprilike na sredini među europskim zemljama. Neke razvijene zemlje poput Irske, Finske, Belgije, Luksemburga, Velike Britanije, Slovenije imaju manje liječnika na 100.000 stanovnika od Hrvatske.

Hrvatska s 3,1 liječnikom na 1000 stanovnika sasvim je blizu prosjeka broja liječnika zemalja EU koji iznosi 3,5. Veći je problem neravnomjeran raspored liječnika po razinama zdravstvene zaštite i zemljopisnim područjima nego njihov apsolutni nedostatak.

Bolnički proračuni ne mogu pratiti napredak zdravstva. Jedino je rješenje rast gospodarstva i povećanje broj zaposlenih

Kako god, činjenica je da nam odlaze liječnici na kojima bi trebala počivati sadašnjost i budućnost hrvatske medicine. Hrvatsku su već napustile desetine tisuća mladih ljudi, mladih obitelji, koji bi morali raditi, zarađivati i normalno živjeti u svojoj zemlji i tako financijski doprinositi zdravstvenom sustavu za liječenje generacija koje su odradile svoje! Kakva je budućnost zemlje u kojoj nema mladih ljudi, zemlja čiji studenti medicine, već za vrijeme studija, ozbiljno razmišljaju o odlasku? U populaciji koja je sve starija, bit će, čini se, sve više samo pacijenata.

Koalicija udruga u zdravstvu zalaže se naravno da pacijent bude u središtu zdravstvenog sustava kao i to da se u sve reformske zahvate uključe pacijenti i udruge pacijenata. Međutim, u središtu zdravstvenog sustava nisu ni pacijenti ni liječnici već novac. Brojke govore o neodrživosti financijskog sustava što povlači za sobom i upitnu dostupnost i kvalitetu zdravstvene zaštite. Ukupne obveze zdravstvenih ustanova i HZZO-a s 31. ožujkom ove godine iznose više od 8,1 milijardu kuna, dok su dospjele obveze koje mjesecima, pa i godinama, čekaju veledrogerije, farmaceutska industrija, ljekarne, više od 3,7 milijardi kuna. Kako bolnice svaki mjesec imaju oko 55 milijuna manjka, procjena je ukupnog gubitka poslovanja bolnica za 2017. godinu oko 660 milijuna kuna.

kad se radi o financijskim i strukturnim reformama, MINISTAR KUJUNDŽIĆ zaziva konsenzus 4,2 milijuna hrvatskih građana!? Kao da očekuje da će građani u glas reći – da, želimo plaćati više za zdravstvo. To je, jednostavno, iluzija! Ministar je taj koji mora pružiti odgovor i preuzeti odgovornost. TO ZASAD IZOSTAJE…

APSURD ZDRAVSTVA – ŠTO VIŠE RADIŠ, STVARAŠ VEĆI TROŠAK

Bolnice nisu tvornice, one ne generiraju ni dugove, ni gubitak, bolnice isporučuju zdravlje, ali ne mogu naplatiti svoj rad, ne mogu naplatiti liječenje bolesnika – repliciraju iz Hrvatske liječničke komore na stvaranje bolničkih dugova. Slaže se s time i ministar jer, kako je rekao, osnovni zakoni biznisa ne vrijede u medicini. U biznisu, što radiš više i bolje, veći je i profit. U medicini, što radiš više i bolje, veći je trošak. Ako želimo pratiti razvoj medicine moramo odgovoriti na pitanje na koji ćemo način to platiti. Jer, danas, tek jedna trećina hrvatskih građana uplaćuje zdravstveno osiguranje dok je to u razvijenim zemljama 50 posto stanovnika! – rekao je Kujundžić. Ali, kad se radi o financijskim i strukturnim reformama, zaziva konsenzus 4,2 milijuna hrvatskih građana!? Kao da očekuje da će građani u glas reći – da, želimo plaćati više za zdravstvo. To je, jednostavno, iluzija! Ministar je taj koji mora pružiti odgovor i preuzeti odgovornost.

I dok se pokušavaju iznaći izvori dodatnog novca za zdravstvenu zaštitu na teret zdravstvenih osiguranika, poseban financijski problem odnosi se na novac koji zdravstvu treba nadoknaditi državni proračun za zdravstvenu zaštitu određenih skupina osiguranika. Godišnje se to kreće oko 4,3 milijarde kuna, a, kako su uplate svake godine tek polovične, u posljednje je tri godine zdravstveni proračun zakinut za ukupno oko šest milijardi kuna. Koliko bi taj novac danas značio zdravstvenom sustavu ne treba posebno isticati!

Ministar financija Zdravko Marić nikada se nije izjasnio hoće li ispoštovati zakon i zdravstvu uplatiti dug, ali, prema svemu sudeći, ozbiljno razmišlja o tome da HZZO vrati u Državnu riznicu. Valjda zato da računi tko je kome koliko dužan postanu nejasni, a i da može zagrabiti u zdravstveni fond kad se na nekoj drugoj strani ukaže rupa koju na brzinu valja zakrpati. Vraćanje HZZO-a u Državnu riznicu bio bi korak unatrag.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here