UZORI KOJI NAS OBLIKUJU – SANJINA PRIČA:
Moja majka, svojom je žrtvom osvijetlila naše živote

0
3299
Sanja Srdić, mlada suradnica Udruge “Žene 50+”, bez koje bi naše putovanje virtualnim svjetovima bilo puno tegobnije

Prije nekoliko godina bila sam na jednom dosta bitnom razgovoru za posao, a za koji se nisam imala priliku na vrijeme pripremiti. Možda nebitno za priču, ali dramatike radi, taj dan padala je valjda najveća kiša koju sam vidjela u životu i ja sam na razgovor došla pokisla kao miš, gladna, umorna od honorarnog posla koji sam tad radila i posve nepripremljena. Pa iako mi je bilo jako stalo dobiti taj posao, bila sam toliko iscrpljena da sam jedva čekala da razgovor završi kako bih stigla na drugi posao i nisam puno razmišljala o svojim odgovorima.

Cijela kombinacija ispostavila se na kraju kao pun pogodak jer sam posao dobila, isključivo na temelju svoje iskrenosti, iako je sigurno bilo i kvalificiranijih kandidata.

ODLAZAK MOG OCA, MAJČINE PRVE I JEDINE LJUBAVI

Razgovor, koji je na kraju potrajao sat i pol, bio je posve netipičan, a mog tada budućeg šefa zanimale su razne stvari o meni. Jedno od pitanja koje mi je postavio bilo je i tko mi je životni uzor. Pošteno sam se zamislila nad tim pitanjem. Tada mi nije padalo ništa „pametno“ na pamet, iako bi stranice koje te pripremaju za razgovore za posao savjetovale unaprijed spremne odgovore na takva pitanja, nego sam jednostavno blenula – mama. Naravno, budućeg šefa je zanimalo i objašnjenje pa smo sljedećih nekoliko minuta proveli razgovarajući o mojoj obitelji, temi koju bih u takvim trenucima, a i generalno s nepoznatim ljudima, rado izbjegavala.

Zbog stresA IZAZVANOG privatnIm poslOM, cigareta, genetIKE, VIŠKA Kila… veliko srce mog tate prestalo je kucati u 42. godini života, svega četiri dana prije Božića. Mama, koja se bez tate vratila iz bolnice, nikada više nije bila ona žena koja ga je u bolnicu i odvela… UZA SVU BOL, POSTALA JE JOŠ SNAŽNIJA. ZA NAS…

Naime, prije sad već dosta godina, jednog naizgled najobičnijeg dana život mi se preokrenuo naglavačke kada je moj tata otišao u bolnicu iz koje se nažalost nije vratio. Zbog stresnog života zahvaljujući privatnom poslu, cigareta, genetske predispozicije i malo previše kila, veliko srce mog tate prestalo je kucati u 42. godini života, svega četiri dana prije Božića. Mama, koja se bez tate vratila iz bolnice, nikada više nije bila ona žena koja ga je u bolnicu i odvela. Tata, njena prva i jedina ljubav još od 14. godine, svojim je odlaskom odnio i dio nje.

Mama je inače uvijek bila jako snažna i stroga; uvijek sam se i više “bojala” nje nego tate. Ipak, nakon tatinog odlaska, sasvim logično naravno, u potpunosti se raspala. U tom je trenutku još uvijek bila na porodiljnom s mojim dvogodišnjim bratom, kojem su se tata i ona pred kraj tridesetih toliko veselili, a privatni posao koji je tata dotad uz njenu pomoć vodio zbog nas si nije mogla priuštiti zatvoriti. Napustila je posao voditeljice administrativno-ekonomskih poslova u odjelu za torakalnu radiologiju u Klinici za plućne bolesti Jordanovac, koji je zdušno i rado obavljala posljednjih 23 godine, i s mojom jedva punoljetnom sestrom, koja je tada žrtvovala svoje fakultetsko obrazovanje, nastavila voditi obiteljsku firmu.

GUBITAK ZA GUBITKOM…

Nekoliko mjeseci nakon toga umro je njen otac. Naša tvrtka, koja se bavila proizvodnjom i prodajom dječje odjeće, zahvaljujući krizi, a i neprofitabilnoj industriji tekstila, s godinama je lagano počela propadati. Morali smo prodati stan koji je svojim vlastitim rukama gradila s tatom. Tvrtku smo na koncu zatvorili, a mama je na skoro godinu dana ostala bez posla. U pedesetoj i u zemlji u krizi bila je ozbiljno zabrinuta za svoju egzistenciju, ali prvenstveno za egzistenciju svoje obitelji. Poslije slanja stotina molbi za posao tada je, bez razmišljanja, prihvatila posao spremačice u vrtiću koji i danas radi.

Nakon voditeljice administrativno-ekonomskih poslova u bolnici i direktorice vlastite tvrtke, moja mama danas čisti dječje zahode, posprema krevetiće, baca smrdljive pelene, pere podove i prozore. Nikada me nije odgajala da mislim da je ijedan posao sramotan; i ja sam naposljetku radila svašta, pa i čistila dvorane u kinima, ali moram priznati da me malo stegne oko srca kada razmišljam o tome da žena s iskustvom bogatim poput njenog u pedesetoj ne može raditi ništa bolje od pranja zahoda.

Moja mama, vrlo skromna i nesamouvjerena, sigurno bi rekla da ona u svojim godinama bolje i ne zna i ne zaslužuje.

Naša tvrtka, koja se bavila proizvodnjom i prodajom dječje odjeće lagano JE počela propadati. Morali smo prodati stan. Tvrtku smo na koncu zatvorili, a mama je godinu dana BILA bez posla, U pedesetoj i u zemlji u krizi… POSlije slanja stotina molbi za posao tada je, bez razmišljanja, prihvatila posao spremačice u vrtiću, ŠTO i danas radi…

Pa kada mi je šefica, uspješna poslovna žena u svojim pedesetim, predložila da s njom i njenim prijateljicama surađujem na projektu udruge Žene 50+, a potom i na portalu One nastupaju, kojima je cilj umrežavati žene na koje je svijet zaboravio, a koje imaju još toliko toga za dati, prihvatila sam priliku bez razmišljanja. Zbog svoje mame i ostalih žena u istim, ali i puno gorim situacijama od njene, želim sustavno raditi na osvješćivanju javnosti o tome da žene u pedesetima i nakon njih imaju puno toga za dati, imaju životno i poslovno iskustvo bogatije od osobe u dvadesetima koju će poslodavci radije zaposliti i ne služe samo za pranje zahoda ili povećanje otužne statistike na burzi.

I zato sam, s tolikom lakoćom, na pitanje tko mi je životni uzor odgovorila “mama”. U trenutnom periodu svog života, kada sam okrenuta karijeri i ispunjavanju svojih nekih životnih ciljeva, s ogromnim poštovanjem i zahvalnošću gledam na žrtvu koju je napravila moja mama u najtežim životnim trenucima. Stavila je sve svoje interese i želje sa strane i apsolutno se posvetila vlastitom i jedinom cilju da sestri, bratu i meni osigura sve što nam je potrebno u životu kako bismo se razvili u ljude kojima se može ponositi.

Iako je pritom žrtvovala svoj osobni razvitak prihvativši posao daleko ispod njenih kompetencija, svjesna naravno da je dobitak na lutriji da je posao uopće i dobila. Znam da postoje puno uspješnije, pametnije ili obrazovanije žene od nje. Ali ja ću, bez obzira na sve njih, bila spremna za razgovor za posao ili ne, sita ili gladna, mokra kao miš ili najsređenija na svijetu, na pitanje tko mi je životni uzor uvijek s ponosom odgovoriti – moja mama.

Sanja i mama Vesna, obje u dvadesetima

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here