Alis Marić, vlasnica bloga “Čitaj knjigu”

 

Oduvijek sam željela puno djece. Kako sam bila jedinica i često sama, stalno sam mamu molila da mi rodi bracu ili seku. Iz istog razloga sam se često kao dijete zadržavala u obiteljima svojih prijateljica koje su imala braću i sestre. Promatrala ih i zavidjela im. No danas im više ne zavidim. Ali to neće biti tema ovog teksta. Možda nekog drugog.

Moja majka me je uvjeravala da ću čim rodim prvo dijete vidjeti kakva je to obveza i odgovornost, pogotovo ako neću imati pomoć sa strane i ako mi otac djece neće biti na pomoći. Njoj naime nije bio. Smatrala je da ću ubrzo promijeniti odluku.

Naravno da je nisam poslušala i rodila sam troje djece. I hvala Bogu da jesam. Prvo već u 21. godini. Na trećoj godini faksa. Sjećam se, pred porod sam išla na jedan od najvećih ispita na Pravnom fakultetu – Građansko pravo. Dok su se moje frendice u to vrijeme ludo i bezbrižno zabavljale po disco clubovima, kafićima i ljetovanjima ja sam bila sve samo ne bezbrižna.

Dok su bebine nožice tako male da stanu u majčin dlan misli o trenutku u kojemu će biti vrijeme za odlazak još su daleko (Foto: Unsplash)

Doslovno sam pobjegla iz roditeljskog doma. Ne zato što mi je bilo loše ili zato što nisam imala dovoljno ljubavi. Naprotiv. Na trenutke ju je bilo i previše. Odlučila sam što prije otići. Smatrala sam da je to jedino zdravo i ispravno. Da krenem u svoj život i da preuzmem odgovornost. Prala sam i mijenjala platnene pelene (tada nije bilo jednokratnih), gurala kolica i brinula o svojem sinu. Od prvog dana je bio jako osjetljivo i boležljivo dijete. Čini mi se da smo prvu godinu proveli u ambulanti našeg dispanzera.

TROJE DJECE I “MULTITASKING” MAMA

Nakon rastave i ponovne udaje, tj. osam godina od rođenja prvog sina, rodio se i moj drugi sin, da bi četiri godine poslije na ovaj svijet došla i moja toliko željena kći. S 33 godine bila sam majka troje djece, od kojih je jedno bilo ozbiljno bolesno. Radila sam u stranom predstavništvu, puno putovala po svijetu i brinula o svemu o čemu brine žena u tim godinama – kuća, kuhanje, nabava, vrtići, škole, izvanškolske aktivnosti i znate već, da ne nabrajam. Bila sam multitasking mama kako se to moderno kaže. Otac djece bio je svo vrijeme uz mene. Mama je imala pravo. To je jako važno. Sve sam stizala, sve sam mogla, sa svime i svačime sam se borila. Ono kad se kaže nikad kraja u ulozi mame. I tako već 35 godina. Dan na dan i noć na noć.

Sada prijavljujem da sam se dobrano umorila i da zaslužujem ići u mirovinu. Loša vijest je da mirovine za mame nema. Jednom mama, uvijek mama. Danas često poželim svoj mir, svoju samoću, svoje rituale i sve svoje samo za sebe. Zar je to sebično? Ili je normalno da sam se umorila? Često sam s drugim mamama i roditeljima znala raspravljati o odlasku djece iz zajedničkog doma. Raspravljali smo kad za to dolazi pravo vrijeme. Još za vrijeme školovanja? Ili kada se djeca konačno zaposle? Ili kada odluče stupiti u brak? Neki niti tada.

Sada prijavljujem da sam se dobrano umorila i da zaslužujem ići u mirovinu. Loša vijest je da mirovine za mame nema. Jednom mama, uvijek mama. često poželim svoj mir, samoću, svoje rituale i sve svoje samo za sebe. Zar je to sebično? Ili je normalno da sam se umorila? mnoge se majke izbezume zbog takvih osjećaja i pitanja…

Manje-više sve mame, kada se spomene ta tema, postaju sentimentalne i tužne. Neke se čak izbezume. Suze im se pokažu u očima. Nikad mi to nije bilo jasno. Pa nisam rodila djecu da ih posjedujem i da budu uz mene dovijeka. I ja sam rano otišla iz roditeljskog doma, očekujem to i od svoje djece.

Uvijek se sjetim divnih Gibranovih stihova:

“Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona imaju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću;
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.” (Khalil Gibran)

DOM JE KAO HOTEL U KOJEMU JE SVE BESPLATNO

No, Gibranovi stihovi očito nisu utjecali na činjenicu da je svaki drugi Europljanin između 18 i 29 godina prošle godine živio s roditeljima. Među njima su i moja djeca. Doduše ne svo troje. Već dvoje. Mene to jako smeta, ali pravno i moralno se protiv toga ne može ništa poduzeti. Ranih 70-tih godina prošlog stoljeća situacija je izgledala sasvim drugačije. Svi mladi unutar spomenutih godina trudili su se što prije napustiti obiteljsko gnijezdo i osamostaliti se. Pa što se to u međuvremenu dogodilo? Je li problem u društvu? Je li u meni? U mom odgoju? Rekla bih da nije. Jer svo troje djece dobivalo je sličan odgoj s moje strane, a ipak se najstariji sin vrlo brzo osamostalio, ostalo dvoje djece je još u Mama hotelu.

svaki drugi Europljanin između 18 i 29 godina lani je živio s  roditeljima. Među njima su i moja djeca. Doduše ne svo troje. Već dvoje. Mene to jako smeta, ali pravno i moralno se protiv toga ne može ništa poduzeti…

U čemu je razlika i kako je do došlo do toga da mladi sve kasnije napuštaju obiteljski dom? Danas mnogi mladi radije biraju ostati u “Mama hotelu” i uživati u svim pogodnostima koji on nudi. Radije nego da se izlože dodatnom stresu i odgovornosti samostalnog življenja. Meni to nikada nije bila opcija. Radije bih bila kruha gladna nego da sam u tim godinama morala živjeti s roditeljima.

Alis Marić iskreno progovara o temi koja je za roditelje iznimno osjetljiva i priznaje: “Zrela sam da zatvorim svoj “Mama hotel”… Vrijeme je da djeca odu od nas.”

Priznajem da sam zrela da zatvorim Mama hotel. Atmosfera često pada, napetosti neminovno rastu. Oduvijek su mi govorili da mladi i stari ne idu zajedno. I nema veće istine od te. I jedni i drugi imamo sasvim drugačije životne navike i vlastitu intimnost. Iako je moj sin završio školovanje i već pet godina radi i zarađuje, još uvijek živi s nama u stanu. Moderno se to kaže živi u hotelu zvan Mama, u kojem se ništa ne plaća a personal mu je itekako poznat. S nama je još uvijek i naša kći, koja se doduše još redovno školuje i za sada nema financijskih mogućnosti osamostaliti se. U mnogim zemljama Zapadne Europe ta je slika drugačija. Djeca se školuju izvan roditeljskog doma.

RODITELJI S TERETOM GRIŽNJE SAVJESTI

Mnogi roditelji ne vole pričati o svojim odgojnim problemima i nedoumicama. Obično kažu: „Kod nas je sve u redu“. A nigdje nije sve u redu. Uz to imaju permanentnu grižnju savjesti jer misle da puno toga ne rade kako treba.

Svaki drugi mladi Europljanin, između 18 i 29 godina, prošle je godine živio s roditeljima i nije iskazivao interes da se osamostali

Dolaze umorni s posla i nakuhavaju upravo ono što njihova djeca vole, na TV-u gledaju seriju ili emisiju koje djeca žele gledati samo da im se ne bi morali suprotstaviti, odmor provode ili na mjestima i u hotelima u kojima ima dovoljno sadržaja za djecu, ili se čak odriču vlastitog odmora u korist djece…. A za njih koga briga. Ne kažem da je to loše, ali zar bi uvijek trebalo dijete biti u centru roditeljskog života?

Jer takav stav i odnos prema djetetu ne daje baš nikakve garancije niti je recept za to da će djeca odgajana u takvom okruženju biti uspješnija, bolja, tolerantnija. Naprotiv. Mislim da obitelj ne bi trebala biti demokratska institucija. Odnos između roditelja i djece bi uvijek trebao biti asimetričan. A ne ravnopravan. Jer nismo ravnopravni. Trebao bi to ipak biti odnos „učitelja i učenika“. Jedan određuje pravila i podučava, a drugi sluša. A to je moguće samo do određene djetetove dobi. Nakon te dobi dijete bi se trebalo osamostaliti i preuzeti odgovornost za sve aspekte svog života. No, to je teorija. Praksa je nešto sasvim drugo.

Jer dobro je rekao Earl Rochester: “Prije braka imao sam šest teorija o odgoju djece. Sada imam šestero djece i nijednu teoriju.”

1 komentar

  1. Željela sam se osamostaliti sa 20 god. ne zato što mi doma nije bilo dobro,nego da pokažem mami da je uspjela kao roditelj ; da sam odgovorna osoba koja je u stanju brinuti o sebi i drugima.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here