Lidija Orešković, novinarka, urednica, pjesnikinja, znatiželjka

Drage moje 50+, život grabi dalje dok motor radi. Ne mora uvijek punom parom, ali važno je da se vrti. Glavni pogon mu je stalno učenje i traganje za novim spoznajama. Imam u tomu veliko iskustvo. Stvarno. Optimist sam i kad se osvrnem unatrag pamtim samo lijepe stvari. Za sve što sam postigla izborila sam se upornošću i znatiželjom, žedna novih saznanja koja pružaju veliko zadovoljstvo, obogaćuju život i vuku vas naprijed bez obzira na godine.

Otkud da počnem… bilo je to najprije pet plus pa petnaest plus pa osamnaest, devetnaest, dvadeset i tri, pedeset i eto još dvadeset i pet povrh toga. Dug put od prvih pokušaja spajanja slova u slogove i riječi do pročitanih rečenica. Počela sam s olovkom i perom, nastavila na andervudici, a onda me osvojila čarobna kutija s malim crnobijelim ekranom – dobri stari Mac. S njim se družim već tridesetak godina, svoj iMac palim čim se probudim i gasim kasno u noć.

PRIČA DUGA KAO I MOJE GODINE

Lidija je svestrana osoba koja ne dopušta da je godine ograničavaju. Pisala je i kuckala po svojoj tastaturi čak i kad je imala slomljeno rame

Moja je priča dugotrajna kao i godine. No, moram je ilustrirati upečatljivim detaljima i spomenuti neke osobe koje su me poticale na izazove i uvelike utjecale na moje pouzdanje u ono što radim.

Sjećam se dobro, stojim uz prozor i opet buljim u svoju slikovnicu. Nestrpljiva sam. Odjednom pročitam prvu cijelu riječ pa rečenicu, jednu za drugom. Bilo mi je pet godina, veselo dotrčim mami i uzbuđeno vrisnem – ja znam čitati, a ona u razgovoru s prijateljicom samo kimne glavom, kao… okej.

Za sve što sam postigla izborila sam se upornošću i znatiželjom, žedna novih saznanja koja pružaju veliko zadovoljstvo, obogaćuju život i vuku vas naprijed bez obzira na godine…

Jasno, u školi mi je bilo dosadno, iako sam u prvi razred krenula sa zakašnjenjem zbog bolesti bila sam ispred svih i na kraju godine proglašena najboljom učenicom. To me nije nimalo impresioniralo, bilo je – okej. Slali su me na razne natječaje i već sam zarana dobivala nagrade putem UNICEF-a. U tim paketićima bilo je svega… finih mekanih gumica, olovaka, bojica, čokoladica, fino umotanih slatkiša, no najviše su me očarale kemijske olovke.

S petnaest godina sam se ohrabrila i javila na natječaj časopisa Telegram. Pozvonila sam na Trgu na vrata Društva književnika. Otvorila mi je čistačica i uputila me ravno do glavnog urednika. Našla sam se licem u lice s Mirkom Božićem. Pružila sam mu kuvertu s mojom pjesmom i brzo nestala. Listam novi broj, a u njemu moja – Uhuru Afrika. Otvaram žiroračun i na njega stiže moj prvi honorar – 3000 dinara. Jedna Strugarova cipela, drugu mi je poklonio stric. U srednjoj školi idem dalje, dobivam pohvale od Grigora Viteza, prvu nagradu Crvenog križa Hrvatske za esej na socijalnu temu, maturalna zadaća mi je najbolja na školi, čitam je pred gradonačelnikom Perom Pirkerom. Sve je to – okej.

nikad ne odustajte. Vjerujte mi, pedesete su idealne za nove izazove. Ovisno o svojim sklonostima potražite način da se zaposlite nečim što će vas vući naprijed. Budite uporne, mirovina je za umorne, a besposlenost rađa nezadovoljstvo. Ne gasite svoj motor, ne dajte se dok ima snage…

A onda na užas moje mame odbijam stipendiju i studij na ekonomiji. Pripremam se za ispit na Filozofskom. U razgovoru s profesorom Miroslavom Vaupotićem malo smo se dotaknuli i Nobelove nagrade Ivi Andriću. Moj favorit (i Vaupotićev) bio je bezvremenski Miroslav Krleža. Njegove drame, romani, eseji, poezija… vjerno i senzibilno oslikavaju društvene slojeve i pojave, pojedince i mnoštvo, socijalnu i političku problematiku. Obožavam Krležin prštavi, bogati, razigrani rječnik. Ali, nema stipendije. Tako sam zakoračila u Vjesnik. Studij uz rad. Jasno, počela sam u korekturi, noćne smjene od ponoći do šest ujutro pa onda poslijepodne. Jedne nedjelje jurim stepenicama. Kasnim, kad se ispred mene pojavi Mirko Peršen, glavni urednik Vjesnika – pita me Mala kuda ćeš ti, a ja promucam Zakasnila sam, radila sam noćas. A on se smije… “Ma ne pitam te to, gdje ideš?”

UČENJE NOVINARSTVA U HODU

Dobermanka Runa jednim okom uvijek budno pazi gdje je Lidija, jer nikad ne znaš kad može zalutati 🙂

Bilo je to vrijeme velikih autoriteta, novinarstvo se učilo u hodu. Moja prva mentorica Marka Jakovljević – bivša supruga Ivana Raosa, a tada Ivana Kožarića – bila je izuzetna žena. Veliki erudit, brza na jeziku i još brža na djelu. Potpuno me osvojila i gotovo posvojila, od nje sam upijala znanje kao spužva. Dakako, bili su tu i drugi, legendarni redaktori Viki Petanjek, Milan Čečuk… Surađivala sam u brojnim redakcijama, duge i lijepe godine provela sam u Studiju za redakcijskim stolom vis-a-vis dragog prijatelja Borisa Grbina, a onda me Branko Kosec pozvao u novoosnovanu redakciju časopisa SAM. Taj do-it-yourself časopis bio je prava senzacija, tiraže su u onim zlatnim novinarskim vremenima dosezale 180.000 primjeraka. I trajao je sve do 1992. kad smo za kraj pripremili tri ratna specijala: jedan je bio posvećen samogradnji nakon razaranja, drugi spremanju hrane bez struje i hladnjaka, a treći koji sam pripremila u suradnji s Mirjanom Krizmanić i Zdenkom Prpić bio je posvećen psihološkoj pomoći u ratu.

S 50 POTJERANA U MIROVINU

Kad se raspala velika Vjesnikova kuća još mi nije bilo pedeset no stjerali su me u mirovinu.
Ali, to nije bio kraj nego novi početak. I to je zapravo poanta cijele priče. Na tradiciji Sama Tomislav Toth i ja osnivamo Majstor, obiteljski časopis koji više nije posvećen samo do-it-yourself temema. Druga su vremena i uvjeti pa se više okrećemo novim tehnologijama i budućnosti. Mala smo redakcija, male su tiraže, sad smo postali dvomjesečnik, no ono što je najvažnije motor još – radi. Kroz ovih posljednjih dvadeset i pet godina istraživanja, poslovnih putovanja, uređivanja i pisanja dodatno sam se obogatila. Dakako ne u novcu i materijalnim stvarima, jer sve što sam zaradila utrošila sam u život. I, nije mi žao.

Kad se raspala velika Vjesnikova kuća još mi nije bilo pedeset no stjerali su me u mirovinu.
Ali, to nije bio kraj nego novi početak. I to je zapravo poanta cijele priče…

Sad imam puno toga što mi nitko ne može oduzeti – bogati album prepun zanimljivih događaja i neizbrisivih susreta, divne prijatelje svih generacija i bezbroj ispisanih novinskih stranica s tekstovima koji su pomogli u svakodnevnom životu mnogim čitateljima. Da, i danas mi e-mailom stižu pitanja koja se odnose na članke napisane prije tridesetak godina. A to mi je najveće priznanje i najvrednija nagrada. Moj se iMac još ne da kao ni ja.

Zato nikad ne odustajte. Vjerujte mi, pedesete su idealne za nove izazove. Ovisno o svojim sklonostima potražite način da se zaposlite nečim što će vas vući naprijed. Budite uporne, mirovina je za umorne, a besposlenost rađa nezadovoljstvo. Ne gasite svoj motor, ne dajte se dok ima snage.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here