Marija Schaible Turčić, Fellbach, Njemačka

Odnos majke i kćeri spada u one o kojima se rijetko govori u kontekstu problema, jer se uvriježilo razmišljati da se sastoji samo od ljubavi, spremnosti majke da učini sve za svoju kćer i osjećaja kćeri da uvijek treba poštovati majku, njezin život i njezinu žrtvu. Dakle, najčešće se trudimo taj odnos prikazati u pozitivnom svjetlu, ali time nismo iskrene ni prema sebi samoj, a još manje prema svojoj majci ili kćeri. Jer, kao i svaki odnos, tako je i taj prožet i napetostima, neslaganjima, pogrešnim očekivanjima… No, tako smo naučene i tako se ponašamo, često ne videći da i na odnosu majke i kćeri treba strpljivo raditi kako bi bio kvalitetan, obostrano uvažavajući i iskren. Za početak prenosim inspirativne rečenica Khalila Gibrana (1883.-1931.)

” U jednom gradu žive same u kući mama i kcer, obje mjesečarke. Jedne noći, za punoga mjeseca, sretnu se u vrtu i kaže majka kćeri: “Jesi li ti to, zloćo jedna, koja mi zagorčavaš život od jutra do sutra, koja samo vrebaš kako da me okradeš i oštetiš i koja samo gledaš na muškarce? Samo izvolijevaš, ništa u kući ne radiš, svakojake želje imaš i stalno mi predbacuješ da sam ti za nešto kriva. Ah, bolje bi bilo da te nisam rodila.” A cura kaže mami: “Jesi li ti to, zla starice, koja mi ne da da živim, koja me spriječava da se zaljubim i da ljubujem, koja mi ne da da se odjenem kako želim i koja traži od mene da lomim nokte radeći teške poslove? Misliš da sam ti ja sluškinja, novac kriješ u madracu i meni ne daš ništa. Ah, voljela bih da umreš!”  Na to oblak sakrije mjesec, njih dvije se trgnu, osvijeste, i kaže majka kćeri: “Jesi li ti to, zjeno oka moga, srećice moja?” A kći uzvrati majci: “Jesi li ti to, majčice moja jedina i najdraža?”      

RAZLIKE U POGLEDIMA

Sjetila sam se ove priče promatrajući u bliskom susjedstvu odnose u trokutu majka – kćer – unuka. Među njima su neprestano iskrsavali problemi koji su me često znali nagnati da se pitam mogu li se takve situacije i sukobi izbjeći, i kako, i što je, zapravo, krivo što im se odnos u trokutu koji bi trebao biti povezan neraskidivim vezama i ljubavlju toliko često kvari. Je li problem bio u zahtjevnosti bake/majke koja je očekivala da joj kćer i unuka ispunjavaju različite hirove, kao da ih se stalno time iskušavala? Može li bakinu zahtjevnost/hirovitost opravdati to što joj se život približava kraju i sve je manje tema i područja u kojima je ona važna i potrebna? Ili je krivnja na kćeri i unuci, koje ne primjećuju majčinu/bakinu unutarnju krhkost potaknutu kratkoćom vremena pred njom? Sigurno je da će i one to primijetiti kad i same dođu u tu životnu dob.

Bliskost između majke i kćeri postoji od rođenja, ali i nju kroz život treba čuvati i njegovati

Je li problem u tome što kćerka nije dovoljno iskrena u odnosu s vremešnom majkom i da bi u očima drugih bila dobra i dalje ispunjava majčine zahtjeve, pa makar bili i nesuvisli, a istodobno se zbog toga živcira i postaje frustrirana do te mjere da joj u trenutku bespomoćnosti nekontrolirano izleti: “Umri već jednom i prestani maltretirati djecu…”? Je li problem u tome što unuka, dakle najmlađa u trokutu, nema (ili ne pokazuje) razumijevanja ni poštovanja za starije jer je i sama preopterećena? Istodobno dok se bori sa svakodnevicom u svojoj obitelji, djecom, poslom… osjeća i obvezu da se brine o bolesnoj majci i staroj baki, a nije naučila pozvati se na svoje pravo da ponekad iskreno kaže – ne, ja to ne mogu.

ISKRENOST PREMA SEBI

Odnos između kćerke i majke lakši je i ispunjeniji ako majka iskreno sebi odgovori na pitanje “Kako se postavljam prema mojoj kćeri? Prihvaćam li je kao samostalnu odraslu osobu, koja ima svoj život, donosi svoje odluke? Ili nastojim utjecati na njezine odluke, jer preko nje pokušavam ostvariti neke svoje ciljeve?” Pitanje je moćno, teško i samo mali broj majki je u stanju brzo i otvoreno suočiti se s njime. No, bez iskrenih odgovora na ta pitanja u odnosu majke i kćeri neće se promijeniti ništa i problemi koji su ga opterećivali nastavit će ti činiti i dalje. Ako je majka svjesna da je kćer pripremila za život, ako vidi da se ona snalazi i postiže ciljeve koje si je zadala, lakše će je pustiti i prerezati i onaj latentni dio virtualne pupčane vrpce koji izaziva probleme zato što majka i dalje ima potrebu pretjerano štititi/kontrolirati kćer.

Kćer u isto vrijeme mora shvatiti i prihvatiti da majka ima svoje tjeskobe u odnosu na njezinu sreću i kvalitetu života te da joj mora dokazati da je sposobna samostalno živjeti, hvatati se u koštac s problemima i osloboditi time svoju majku brige. To bi trebao biti kraj procesa odgajanja za majku i odrastanja za kćer. Postaju ravnopravne osobe.

Mala stopala u majčinim rukama velika su kao svijet. Kad narastu treba im sloboda, i jednoj i drugoj…

Ako je taj proces odgajanja i odrastanja pozitivno protekao, kći će se usuditi odbiti majci ispunjavati zahtjeve koji joj stvaraju frustracije, znat će zaštititi sebe, a da to ne izazove sukobe i dodatne traume. Naravno, treba za to imati hrabosti, treba imati osjećaj vlastite vrijednosti i moći braniti svoja gledišta, a ignorirati tuđa mjerila. Dokle god se ravna prema tome što će drugi reći njezino nezadovoljstvo će rasti, gubit će se u onome što ti drugi kažu, a koristi od toga neće imati ni ona sama, ni njezina majka. Baš nitko.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here