Alis Marić, pokretačica bloga “Čitaj knjigu”, kojeg prati oko 300.000 ljudi

U zadnje vrijeme svakodnevno čitam priče ljudi koji su odlučili otići iz Hrvatske. Statistike kažu da svaki peti Hrvat živi izvan domovine. Kao da toga nije bilo prije. Oduvijek su ljudi odlazili na rad u inozemstvo. I ne odlaze samo Hrvati, na rad u inozemstvo odlaze i stanovnici drugih zemalja – Poljaci, Česi, Mađari, Nijemci, Talijani, Francuzi, Amerikanci…Da se odmah razumijemo ovdje nije riječ o onim ljudima koji moraju napustiti svoju domovinu zbog neizdrživog terora, rata i ubijanja.
Kako sve u životu ima svoje uspone i padove, tako i naša zemlja trenutno ima višegodišnji pad. Nema prosperiteta, zapošljavanja, novih prilika, ekonomskog rasta… I ljudi, pogotovo mladi, k tome i mnogi visokoobrazovani, odlaze u potrazi za boljim životom, prilikama, mogućnostima dokazivanja i na kraju čistim preživljavanjem. Kako je to otići izvan Hrvatske i živjeti izvan nje najbolje svjedoče oni koji su to i učinili. Nekima je super. Odmah su se snašli, našli su dobre poslove, našli su stan, prijatelje i zadovoljstvo te osjećaju podnošljivu nostalgiju.

Drugi se nisu tako dobro snašli, usamljeni su, depresivni, njihova očekivanja nisu ispunjena i žude za domovinom. Osjećaju pojačanu nostalgiju. Treći se nikako nisu snašli. Razočarani su, očajni i na sve načine gledaju kako se što prije vratiti kući. Ali to nije tema moje priče. Mislim da to nije do države već do ljudi.

OTVARANJE NOVIH VRATA

Na odlazak na rad izvan domovine i izvan naše komforne zone ne treba gledati sa strahom, očajem i gnušanjem. Dapače svaki takav iskorak predstavlja itekako velik napredak za pojedinca. To treba gledati kao otvaranje jednih, posve novih vrata i bezbroj novih mogućnosti. Zašto se ne veseliti novim izazovima i novom životu u sasvim novom okruženju? Time preispitujemo sebe i svoje najbliže. Mijenjamo perspektive, učimo se razumijevanju, toleranciji i strpljenju.  Shvatimo li to kao novu priliku, i novi život bit će nam puno lakši. Pričam to iz svog iskustva. U Njemačku sam otišla živjeti u dva navrata. Svaki put po četiri godine. Prvi put ne svojom voljom. Odvela me je majka kada sam imala pet i pol godina, a drugi put otišla sam svojom voljom, s prvim suprugom, u 22. godini života i s djetetom od godinu dana. Želim vam ispričati moju priču.

Kao curetak od šest godina Alis Marić (u prvom redu, okrenuta prema natrag) s majkom je otišla u Njemačku i tijekom tjedna živjela u internatu, jer je nije imao tko čuvati dok je majka radila. I to ju je iskustvo, kaže, obogatilo

Moja majka je davne 1967. godine odlučila potražiti posao u inozemstvu jer kao magistra farmacije u Zagrebu ga nije uspjela pronaći. Zvuči poznato? U to je vrijeme bilo malo ljekarni, bile su samo državne. Bilo je malo i farmaceutskih kompanija. Uglavnom, farmaceuta je bilo više nego što je tržište moglo progutati. Uz pomoć poznanika dobila je ponudu da radi u ljekarni u Njemačkoj, u Schwarzwaldu. Radilo se o jednom malom mjestu s nekoliko tisuća stanovnika. Moj otac, strojarski inženjer, nije nam se želio pridružiti. Ostao je raditi u Zagrebu. S obzirom da je radio dobar posao, nisu nas iz Zagreba potjerali egzistencijalni problemi, već jednostavno činjenica da je obrazovanje moje majke bilo nepotrebno.

TJEDAN U INTERNATU, VIKEND S MAMOM

U ranu jesen, imala sam tada gotovo šest godina, uputile smo se vlakom do Muenchena i onda dalje do Bad Saeckingena – mjestašca na samoj granici sa Švicarskom. Tamo je trebao biti naš novi dom. Dok smo u vlaku spavale netko nas je okrao i na cilj smo stigle bez ijednog „pfeninga“. Još se sjećam mamina uplakanog i prestravljenog lica. Ubrzo je za mene slijedio novi šok. Čim smo stigle majka me je smjestila u katolički internat za napuštenu djecu i djecu čiji roditelji se nisu mogli skrbiti za njih. Čuvale su nas časne sestre. To je bio jedini način da me netko čuva dok je ona na poslu. Bio je to za mene veliki šok i tuga. Samo se sjećam da sam neprestano plakala i tražila mamu. Ona je po mene dolazila subotom navečer kako bih s njom provela nedjelju i onda opet ista scena.

Dva iskustva života u drugoj zemlji, kao curica i kasnije kao mlada majka, izgradila su me u osobu kakva sam danas. Ništa ne možete izgubiti ako probate živjeti negdje drugdje. Samo možete postati bolja i jača osoba te početi cijeniti ono što prije niste

Njemački sam jezik progovorila za nekih mjesec dana. Nisam imala izbora. Trebalo je što prije krenuti u školu. Kako sam tada već znala čitati i pisati brzo sam napredovala i u jednoj godini položila dva razreda osnovne škole. Proradio je moj obrambeni mehanizam i nagon za preživljavanjem. Nakon godinu dana uspjela sam mamu nagovoriti da me ispiše iz internata. Nikako se nisam mogla priviknuti na stroge časne sestre, na lošu hranu, na ranojutarnje mise natašte, na noćne krikove napuštene djece po sobama internata… Mama je prihvatila novi posao u novom gradiću i tako sam se preselila u novu školu. Od tog trenutka obećala sam sebi i njoj da ću se tijekom dana brinuti sama za sebe iako mi je bilo jedva sedam godina. Dobro se sjećam tih dana. Knjige su mi već tada bile velika podrška. U njima sam tražila podršku i sigurnost. I nalazila sam je.

Iako je moja majka u poslu stalno napredovala i iako su joj nudili da vodi jednu ljekarnu, odlučila je da ćemo se vratiti u Hrvatsku, jer moj otac više nije mogao biti sam. Za mene je ponovno uslijedio šok. I strah. Taman kad sam se snašla, njemački jezik prihvatila kao materinji, počela stvarati prijateljstva, morala sam se vratiti u Zagreb, u novu školu i novu sredinu. U školi sam u prvo vrijeme slušala mnoge uvrede poput onih da sam obični „nacista“ , kako ne znam dobro hrvatski i kako se trebam vratiti u neprijateljsku Njemačku.

DRUGI ODLAZAK

Drugi put sam u Njemačkoj odlučila živjeti s obitelji. Moj je sin imao godinu dana. Nisam radila, već sam brinula o djetetu i uglavnom tokom dana bila potpuno sama. Ali brzo sam se snašla, stekla divne prijatelje i prihvatila sve što mi se dobroga nudilo. I tako skoro četiri godine. I na tome sam životnom iskustvu beskrajno zahvalna.

Drugi put kad je s obitelji selila u Njemačku, Alis je imala 22, a sin joj je imao godinu dana… Dane su provodili sami, u šetnjama, dok je suprug radio. Na slikama je dječak sam, jer mama slika. Bilo je to vrijeme davno prije “selfija”

Oba ova životna iskustva, život u drugoj zemlji, bez obitelji, prijatelja, poznanstava… izgradila su me u osobu kakva sam danas. Ništa ne možete izgubiti ako probate živjeti negdje drugdje. Samo možete postati bolja i jača osoba te početi cijeniti ono što prije niste. Isto tako ćete na brz i siguran način naučiti strani jezik ili neke nove vještine o kojima do tada niste ni sanjali. Sve je u nama, a ne u državi u kojoj živimo. Ne postoje granice osim onih koje sami sebi postavimo. Sposobni, uporni, marljivi i pošteni  će uspjeti u Hrvatskoj, kao i u inozemstvu. Ako smo otvoreni, optimistični i ako vjerujemo u sebe svijet je naš. Mene su oba iskustva itekako osnažila, osamostalila i uklonila strah od promjena.

1 komentar

  1. Tek kad sam pocela zivjeti izvan svoje domovine ( u 35-toj) upoznala sam svoju snagu. I otkrila talente za koje nisam znala da ih posjedujem.
    U kakvoj drzavi zivis je ipak od vitalnog znacaja. Jer, ruku na srce, ima mnogo talentiranih i sposobnih mladih ljudi koji nemaju apsolutno nikakve sanse u lose uredjenoj drzavi.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here