Marina Biti, sveučilišna profesorica

Odrasla sam u uvjerenju da su svi ljudi ravnopravni i jednakovrijedni. Odrastajući, sve sam oblike neravnopravnosti smatrala prošlošću, davno apsolviranom. Teza se o pravima svakoga na jednaku priliku u životu ponavljala i provlačila kroz ukupno školsko gradivo, kroz sve razgovore, kroz sva moja druženja. Ravnopravnost i jednakopravnost su neupitno nasljeđe povijesti, vjerovali smo.

Nikoga se ni u školi koju sam pohađala, ni u mojoj kući, a ni u neposrednoj okolini u kojoj sam rasla, nije pitalo koje je nacionalnosti. Niti smo ikoga pitali je li vjernik ili ateist, niti nas je smetalo ako su bili jedno ili drugo. Žene se tretiralo kao jednakopravne muškarcima. Moj otac je bio sveučilišni profesor no srdačno se družio s ljudima najrazličitijih profila, cijeneći svakoga po vrsnosti u vlastitu poslu i po ljudskim kvalitetama. Stolara, domara, tajnicu, umjetnika, intelektualca – svakog poštenog i dobronamjernog čovjeka bili smo spremni primiti kao prijatelja.

NEPRIPREMLJENI ZA MRŽNJU

Politika nas se nije osobito ticala, iako je moj otac znao povremeno pripovijedati o njezinim mučnim aspektima vezanim uz razdoblje njegove ranije mladosti, a onda i uz prve dekade postojanja bivše države. No sve smo to sedamdesetih i osamdesetih godina, tijekom kojih sam stasala u misleće biće, uglavnom smatrali prošlošću. Vjerovali smo u to da vrijeme radi za nas, a simbole smo te politike koja je činila širi okvir naše tada jugoslavenske svakodnevice – nekakve daleke nam komitete, SIZ-ove, općinske i ine dužnosnike, javne manifestacije u čast Tita i pojedinih događaja iz II. svjetskog rata… – smatrali nečim što nas se osobito nije ticalo.

Moja je borba možda mala, ali ne prestaje. To je borba za pravo na riječ i djelovanje, za pravo moga djeteta da razvija svoje talente, za pravo da kao žena pripadam sebi, za pravo na vlastita uvjerenja, za dijalog, za toleranciju…

Malo je reći da je moju generaciju rat šokirao. Saznali smo za mržnju za koju uopće nismo znali da postoji. Moj otac je kao svjedok ratova i političkih mijena o njoj svakako znao više, no nije me na nju pripremao. I on se bio ponadao da je mržnja prošlost, u šoku i nevjerici prateći kako izranja nanovo, i kako kosi živote.

Prije 30 godina, kad je Marinin sin Ivo bio beba, ona nije ni pomišljala da će se danas morati boriti za društvo u kojemu će djeca ovisiti o roditeljima i kad budu odrasli ljudi te da će mnogi svoju budućnost tražiti izvan Hrvatske

Učili su nas, pa i mi učimo svoju djecu, da je povijest progres. A da progresija i regresija idu ruku pod ruku, to nam nisu rekli. To shvatiš tek živeći… hmmm…. nešto dulje…  Iz današnje perspektive, 27 godina kasnije, mislim da nešto mogu reći o toj nevjerojatno spetljanoj simultanki napretka i nazadovanja.

Dobili smo državu – euforija, progres. Rasprodali poduzeća – zbunjenost, regresija. Riješili smo se jednopartijskog sustava – nedvojbeno: progres. Aktivirali smo nacionalizme i izvukli duhove prošlosti u partizanskim, ustaškim, tko-zna-kojim uniformama iz davno zapečaćenih sanduka prošlosti – i opet, regresija. Oduševljavali smo se najprije Tuđmanom, pa Račanom, pa Sanaderom (…), i sve njih benevolentno primali kao znakove progresa, da bismo tek naknadno počeli uviđati i njihove propuste.

ZAŠTO PODRŽAVAM HRVOJA BURIĆA

Da, dobivanje vlastite države jest bio povijesni progres, no koncept je o dvjesto bogatih obitelji imao uistinu unazađujući učinak na opće dobro koje je trebalo uslijediti. Civilizirano raspisivanje demokratskih izbora također je bio znak hrvatske progresivnosti, no neobuzdano množenje političkih interesa i nekonstruktivni sukobi između različitih opcija našem je višestranačju pridodalo regresivan pečat.

svoju borbu nastavljam kroz nezavisnu inicijativu Hrvoja Burića, kandidata za gradonačelnika Rijeke, fokusirana na bolju i sretniju Rijeku. Za Rijeku svih nas, a ne samo nekih. Za Rijeku budućnosti ali i za Hrvatsku budućnosti. Za novo, naše zajedničko proljeće

S jedne strane, europejstvo, s druge – agresivni primitivizam. S jedne strane pošten rad mnogih ruku, a s druge – korupcija. Napredak, ali s olovnom kuglom na zglobu. Pa ti plivaj.
Koliko smo stvarno napredovali, a koliko pritom nazadovali, teško je izmjeriti. Ako se taj suodnos može mjeriti BDP-om, ili možda indeksom osobne sreće, onda teško da se možemo busati o prsa vlastitom uspješnošću. Nedovoljno smo uspješni. Ne želim pritom reći, iz patriotskih razloga ponajviše, ništa gore od toga.

Iz osobnije perspektive, istih ranije spomenutih 27 godina kasnije, mogu dodati i to da sam tijekom svih tih godina svoje odraslosti i na svojoj koži osjetila pojave na koje me također moje djetinjstvo i odrastanje nisu pripremili. Nisam naime nikada mislila da će postati moguće da se bolje inicijative koče, a one gore promoviraju po ključu nekakvih političko-podobničkih ili mačo-seksističkih kriterija. Nije mi bilo zamislivo ni to da se instrumenti koji bi trebali osiguravati prava ljudi mogu koristiti radi umanjenja ili čak i poništenja tih prava. Nisam mislila da je moguće da spinanje postane mainstream, a argumentirana rasprava sporadična pojava. Zbilja, zbilja nikada nisam mislila da će se ljudi tako oštro podijeliti na lijeve i desne i međusobno se, svakodnevno, nabacivati blatom.

NEZAVISNA LISTA SREDSTVO BORBE ZA BOLJI ŽIVOT

Želim nešto sasvim drugo za svoju djecu, i pitam se: zar svi, pa i ti koji nas uvijek iznova pokušavaju opteretiti novim strahovima i novim mržnjama, ne žele svojoj djeci bolje? Naši mladi, naši voljeni mladi, imaju pravo na budućnost, a mi smo im dužni isporučiti puno bolju bilancu svega učinjenog. Više napretka, manje nazadovanja, i to na svim životnim planovima. Više pozitivnih ishoda. Više dijaloga. Više smislenih kriterija. Više podrške dobrim inicijativama. Više pomoći. Više stručnosti. Više razumijevanja. Više, mnogo više nade i vjere u budućnost u vlastitoj zemlji.

Moja je borba možda mala, ali ne prestaje. To je borba jedne žene koja se ne želi rastati od svojih djevojačkih uvjerenja, ali i borba jedne mame koja iznad svega želi dobro svojoj i svoj našoj djeci. Ta borba traje, na više ili manje vidljive načine, svih ovih 27 godina. Borba za pravo na riječ i na djelovanje. Borba za pravo moga djeteta da razvija svoje talente. Borba za moje pravo da kao žena pripadam sebi. Borba za svačije pravo na vlastita uvjerenja. Borba za drukčijost. Borba za zeleniji svijet. Borba za dijalog. Borba za toleranciju.

U ovome trenutku tu svoju borbu nastavljam kroz nezavisnu inicijativu Hrvoja Burića, fokusirana na bolju i sretniju Rijeku. Za Rijeku svih nas, a ne samo nekih. Za Rijeku budućnosti ali i za Hrvatsku budućnosti. Za novo, naše zajedničko proljeće.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here