Andrea Latinović,, novinarka

Često prolazim pokraj zgrade u kojoj je živjela moja voljena baka. Srce mi se stisne od tuge, navru uspomene i suze. I sada sam svjesna da to nikada neće prestati. Onda odlučim da ću ubuduće ići zaobilaznom cestom, jer me previše boli, i izdržim dva-tri dana. Srce me ponovo vrati u Dobrilinu ulicu i naš portun, broj 12., u Pulu. I dalje ne želim vjerovati da Nje nema i da joj nikada više neću oprati mekanu sijedu kosu i donijeti sladoled na štapiću Snjeguljica kojega je tako voljela.

Ipak, smogla sam snage i nakon puno godina popela se na Njen kat. Tamo je danas mala privatna škola stranih jezika. Nema bakinog stančića iz kojega sam jurila u zaključani ogromni mračni tavan, a Ona mi govorila da su tamo strašne stvari i da ne ulazim. Ja bih potajice, dok Ona spava, ukrala tavanski ključ i sva u strahu, ali znatiželjna, ušla u taj skriveni austrougarski mrak. A unutra bile su samo krame, suvišne stvari svih susjeda i dugački štrik na kojem bi baka zimi sušila opranu robu.

BAKIN TAVAN MOG DJETINJSTVA

A taj miris, nekako potmuli, pomalo težak, ali ne i ustajao, jer Austrijanci su ipak germanski perfektno napravili i niske prozore za prozračivanje, osjećam i danas. Prepoznala bih ga među milijunima. Često bih se sakrila u dubinu tavana i tamo, sjedeći na debeloj deki, u mraku i hladovini crtala, pisala, čitala. Odgovarao mi je taj mir, osamljenost, tajanstvenost. Možda zato ne volim sunce, čini me sjetnom i tužnjikavom… I volim tu osamu koja nije isto što i osamljenost…

Na katu ispod, gdje su živjeli dragi Lekaji i njihove tri kćeri, Violeta, Brigita i Agneza, danas su neki drugi ljudi. Na katu Slovenke tete Mici i Talijana šjor Tonija odavno su meni nepoznati stanari.

Samo u prizemlju ostala je jako stara nona koja se sa mnom, malenom curicom igrala u uskom dvorištu iza zgrade i skidala me sa drveta smokve koje sam brala… Godinama ne volim smokve.

Subotom bismo baka i ja virile kroz niske prozorčiće u susjedno dvorište Kršćanske adventističke crkve. Gledaj ih, Dea, vidi, to su “subotari”.

Nije ih razumjela, kao ni ja, ali uživale smo gledajući ih kako, svečano odjeveni razgovaraju, a onda ulaze u svoju zgradu. Potom bismo baka i ja u tišini slušale kako “subotari” pjevaju divne pjesme. Jako sam ih voljela. Crkva je i danas tamo i sretna sam kada vidim neke nove, mlade “subotare” da uče i žive svoju vjeru…

Baka nije znala ni čitati, ni pisati, iz teške sirotinje, učila sam je i malo je naučila, znala se potpisati… Ali je uvijek varala kada smo igrale “tablić”… Bako, još čuvam veste koje si mi plela, one staromodne štirke i stolnjake i još osjećam tvoj miris. Bila si moje srce, moja nono…

Ništa nije isto, sve je to bio svijet koji je nestao, ali u Dobrilinoj za mene vrijeme je stalo. Samo ovdje vraća se opet mala plava vesela curica, koja će kasnije izrasti u ženu koja bi ponovo voljela biti ta nasmijana curica kojoj šjor Toni svira trubu.

Bako, teta Mici, Lekaji i šjor Toni, nona Kato, ipak budite spokojni. Svijet iza vas okrutan je, grub i tašt, ali sjećanja na vašu skromnost i siromaštvo koji su bili vaša plemenitost, daje nadu u to da nije sve izgubljeno. Srce je ispunjeno srećom da sam bila s vama i da ste uvijek pored mene. I da će uvijek biti takvih ljudi, u svakom vremenu…

Dvije duše ili možda ipak jedna – Andrea i njezina baka

I kada sjećanja i suze krenu, vidim kako sam svakoga dana kao djevojčica trčala iz Dobriline ispod Monte Zara u tadašnju Prvomajsku ulicu. Uvijek sam išla ispred trgovine starog urara. U izlogu se na ljuljačci ljuljala mala lutkica curica, gore, dole, dole, gore.

Svakoga sam dana provjeravala njiše li se, gledala starinski izlog i onda se vraćala baki pa na plažu pješke, kroz stari Bulevar. Voljela sam plivati, smijala se stalno, imala divnu ekipu, a baka me čekala s malom torticom od keksa, nije mogla puno više. Nije imala…

Prolazile su godine i kada sam jednom došla, nije bilo ni trgovine, ni starog urara, ni curice na ljuljački. Plakala sam, nisam vjerovala. Moja se ekipa raspala, neki su otišli iz grada, jer nisu vidjeli budućnost u radu u Uljaniku, neki na brodove, kao šljakeri, rasuli se svugdje. Neki su umrli, predozirani, sami, nađeni nakon nekoliko dana, neki od bolesti, mladi, ali već stari u duši. Droga i alkohol pokosili su toliko njih, a bili su tako nevini u nesretnim dušama. Nisu znali za bolje… Neki su se ubili, nikada nismo saznali zašto. A bili smo divni. Neki su postali veliki Hrvati, neki veliki Srbi, oni treći i četvrti povukli su se sami.

Baka je umrla, nikada se nisam oporavila. I neću. Sretnem preostale iz naše ekipe, stegne me grlo, vraćamo se u prošlost. Kažu mi da su bili ponosni kada bi me vidjeli na tv. Nisu trebali biti. Ja sam htjela biti kao i oni, neopterećena, razigrana, ali svi smo platili svoje cijene. Ne znam gdje više pripadam, ne želim se vraćati u prošlost, ali dala bih sve da ih mogu barem još jednom vidjeti žive, lude, otkačene… Onda pustim Atomsko sklonište i plačem. Nedostaju mi svi oni, nedostaje mi baka.

DA MI JE ZNATI DA JE ČUVAJU ANĐELI

Zato više ne volim ljeto. A nekada sam živjela za njega.  Njezine fritule i kroštule kojima me dočekivala kad sam dolazila s mora, miris njezine sijede kose, široke starinske haljine, papuče… Kada sam tulumarila po Uljaniku i Circcolu, a ona me tužno čekala i govorila pazi, Dea, da ti ne stave neku drogu u piće, a ja njoj, ne brini, nona, neće… Nedostaju mi trenuci kada sam je kupala pa bismo se onda lijepo odjenule i išle šetati po Lungo Mare… Pa do Giardina, Arene, Augustovog hrama… Oni parkovi u mojoj Puli gdje smo sjedile, a ja joj trčala kupovati sladoled od vanilije na štapiću. Kako su uvijek mirisali njezini ormari s bijelim plahtama koje je skupljala… I ta stara austro- ugarska zgrada u kojoj sam odrastala, penjući se po škalama koje je ona prala… Igrala se u malom vrtu i virila kroz ogradu, njezin štrik na koji je vješala rublje, smokve iz malog vrta, med koji je prodavao susjed Bulešić iz portuna do našega…

Ona buka koja je dolazila iz stana Lekajevih, teta Mici, šjor Toni koji mi je kupovao igračke… Baka nije znala ni čitati, ni pisati, iz teške sirotinje, učila sam je i malo je naučila, znala se potpisati… Ali je uvijek varala kada smo igrale “tablić”, jer briškulu nije mogla savladati. Bako, još čuvam veste koje si mi plela, one staromodne štirke i stolnjake i još osjećam tvoj miris. Bila si moje srce, moja nono… Samo da mi je znati da te anđeli čuvaju i da si ipak sretna, jer u svom tužnom životu nisi spoznala sreću.

Voljela bih da me čuješ, nona, jer tako Te često sanjam… Mogu otići u najudaljeniji kutak svijeta, nosim te pulske, istarske mirise, a kada me pitaju što zapravo želim, reći ću samo jedno: vratiti se u svoju Pulu zauvijek. Jer tamo je moje srce, a gdje je srce, tamo je dom.

1 komentar

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here