Marija Schaible Turčić, Fellbach, Njemačka

Čitam ovdje, u svom gradu nedaleko Stuttgarta, o osnivanju Udruge “Žene 50 +” i razmišljam koliko je ona društvu nužna. Meni se, čak i iz ove moje njemačke daljine, ona čini poput svjetla na kraju tunela. Razlozi za osnivanje i ciljevi su jasno prikazani, pozdravljam sva zalaganja koja će uslijediti kako bi se ciljevi i ostvarili. Na tom putu susretat ćemo se s pitanjem, s koje sam ja sama sebi često postavljala – Jesmo li mi žene uopće odgojene da se borimo i tražimo nešto što im pripada?

Koje pitanje, reći će netko! Pa, žene se bore cijelog života, bore se za svoje mjesto u obitelji – roditeljskoj i kasnije vlastitoj, bore se na radnom mjestu – dok/ako ga imaju, neke se angažiraju u društvu, neke u politici, reci ćete… Ukratko, žene se bore.

Koliko je straha u nas usađeno, straha koji nam priječi da se pobunimo, da se suprotstavimo, koji nas tjera da se držimo usađene navike da budemo dobre, čedne, ne dižemo prašinu oko sebe… Nažalost, te navike upravljaju nama, one su postale dio nas u tolikoj mjeri da ih više i ne primjećujemo

Da, bore se, ali kako? Evo, da budem ironična, bore se tako što puno rade i dokazuju se time što će prešućivati  nepravilnosti, često prešućuju kršenje zakona i dobrih običaja, prešućuju i zlostavljanja, vlastita, te zlostavljanja djece. Ne znam može li se to nazvati borbom? Što mislite? Ja mislim da ne može. E, sad, jesmo li odgajane da se stvarno borimo za sebe? Što smo učile u svojim mladim, nešto starijim i zrelijim godinama? Tko nas je učio kako da se borimo? Tko nas je učio kako da se postavimo prema sebi i prema drugima s pozicije žene kao aktivne i odgovorne članice društva? Koliko je straha u nas usađeno, straha koji nam priječi da se pobunimo, da se suprotstavimo, koji nas tjera da se držimo usađene navike da budemo dobre, čedne, ne dižemo prašinu oko sebe… Nažalost, te navike upravljaju nama, one su postale dio nas u tolikoj mjeri da ih više i ne primjećujemo, jednostavno reagiramo (ili ne reagiramo) onako kako smo naučene. Puno su rjeđe one koje su naučene da se bore za nešto ili protiv nečega.

MOŽEMO PROMIJENITI KRIVE OBRASCE

Dok postavljam ova pitanje ne trazim krivca. Tražim objašnjenje, a ono glasi da su svi koji su nas odgajali mislili da čine najbolje moguće za nas u tom trenutku. Radili su i odlučivali onako kako su znali. No, to nas ne priječi da posljedice tih odluka i takvog odgoja za šutnju i prihvaćanje okolnosti analiziramo i da promijenimo obrasce koji nam ne čine dobro i koji nam se ne sviđaju.

Mnoge žene tek u zrelijim godinama počnu preispitivati obrasce ponašanja koji su im usađeni i truditi se da izgrade samosvijest koja im manjka

Učili su nas da trebamo/moramo biti dobre, marljive, uredne, da se pristojno i ljubazno ponašamo, da ne radimo “ono sto se ne radi”, ono sto nije lijepo, da budemo skromne, ne skrećemo pažnju na sebe, obavljamo ono sto nam kažu (roditelji, stariji, učitelji, šefovi, muževi…) jer se svima njima ne treba suprotstavljati, jer… Puno naučenoga je, naravno, pozitivno i koristi nam u životu. Ali, sve što oko sebe vidjele i doživljavale upijale smo i kopirale, preuzele kao vlastite modele ponašanja. Nitko nam ih nije rastumačio. Često ih nismo ni shvaćale. Danas smo svjesne činjenice da je dijete nakon sedme, a najkasnije devete godine života formirano. Pogled na svaku pojedinu osobu, djevojčicu i ženu, ukazat će nam na posljedice (ili rezultate) odgoja kojemu je bila izložena. Često ćemo uzalud tražiti da prepoznamo tračak volje i snage da se suprotstave i bore.

Izostao nam je odgoj koji će razviti svijest da su žene jednako vrijedne koliko i muškarci, da imaju po Ustavu jednaka prava. Bez svijesti o tome nema ni samosvijesti

Izostao nam je odgoj koji će razviti svijest da su žene jednako vrijedne koliko i muškarci, da imaju po Ustavu jednaka prava. Bez svijesti o tome nema ni samosvijesti. Žene će same razvijati tu svijest kad uvide da je to neophodno i korisno. No, bilo bi puno lakše da nam je ta vrsta samosvijesti razvijena dok smo bile djeca. No, moguće je i sad, i događa se svaki dan. U tom smislu, u podizanju samosvijesti, možemo jedna drugoj pomoći, odgovarajući na pitanja, međusobno se bodreći, zajedno se zauzimajući za zajedničke ciljeve. Da, zajedno možemo postići sve.

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here