Uopće nije daleko vrijeme, dobro se sjećam, kad je najvažnije što sam tražio na pripadnicama drugog spola da imaju dugu kosu i nose mini suknju. Naravno, dobro smo znali tko su najzgodnije cure na školi, a koga treba na svaki način izbjegavati. Svi stariji od trideset godina bili su manje-više jednaki i valjalo se držati što dalje od njih. Trebalo je proći nekoliko desetljeća da bi shvatili da su svi mladi zgodni, a pubertetski prištići ni približno nisu ravni Himalaji, te da su razlike između najpoželjnijih i najmanje atraktivnih gotovo nikakve. Neprelazno se pokazalo zanemarivim. 

Sredinom tridesetih je počela ozbiljnija diferencijacija, kod nekih zabrinjavajuće rapidna. Neki su nevjerojatno brzo krenuli “na kvasinu” i postali krajnje naporni ili se izmetnuli u odbojne osobe s kojima je teško provesti i minutu. Drugi su postali ličnosti s kojima je užitak i obogaćivanje provoditi vrijeme. Nažalost su krenule i boleštine i fizičko propadanje u razmjerima koje je nešto ranije krajnje izuzetno preobratilo u uobičajeno. Nasuprot onima na kojima se godine jako vide izdvojili su se oni koji ih nose više nego dobro, uz dobar dio generacije koji po nekim značajkama pripadaju jednima, a po drugim drugima. Ranije zanemarivo je postalo neprelazno. Pri tome se mentalne, karakterne, svjetonazorske i fizičko-estetsko-zdravstvene kvalitete nimalo ne poklapaju, pa je teško naizgled reći tko je kakav. 

Danas je i Jack Weinberg (čovjek koji je prvi ispalio kovanicu “Don’t trust anyone over 30”) u sedamdesetim godinama, a mladež se jednako povinjava generacijskom izolacionizmu,  pa je onima iznad pedeset preostalo da se saberu i sagledaju – tko smo i gdje smo se našli? Odgovoriti na prva pitanja je najteže. O tim odgovorima zavise sva ostala pitanja.

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here