Jeste li ikad razmišljali o onoj tako čestoj floskuli kako nešto trpimo ili živimo na određen način zato što – nemamo izbora? Srećemo kroz godine mnogo nezadovoljnih ljudi koji ne poduzimaju ništa, nego uporno, i to godinama, bespomoćno sliježu ramenima, uzdišu i tumače svima oko sebe da taj njihov život jednostavno mora biti takav jer – nemaju izbora. Ponekad i svatko od nas pomisli isto to, da nema drugog izbora, kad je riječ o nekom aspektu vlastitog života. To, naravno, nije istina. Sve što se tiče nas, naš je izbor. Dobar ili loš, ali isključivo naš.

FATALISTIČKE TLAPNJE

Ljudi koji frustracije vlastitim životom obavijaju fatalističkim tlapnjama o svojoj bespomoćnosti, o životu koji im se narugao, o tome da su htjeli nešto sasvim drugo, ali ih je sudbina gurnula u život koji ne žele, morali bi shvatiti da je taj loš, frustrirajući život u kojem pate – njihov izbor. Očito loš. Da su htjeli, mogli su ga promijeniti. Ne znači da bi im bilo bolje, ali mogli su, zar ne? To što su nesretni posljedica je njihova, možda nesvjesnog, izbora da sve ostane isto.

Istina, oni to možda ne vide, možda zato što izbjegavaju suočavanje, možda zato što nisu skloni iskrenoj analizi, ali sve što nam se u životu događa posljedica je naših izbora. Ne možemo utjecati jedino na stvari koje se tiču ljudi oko nas, onih s kojima živimo ili s kojima smo na bilo koji način povezani… I ono loše što se dogodi njima, na primjer, bolest i smrt, prelit će se i na naš život, prožet će ga, obilježiti. Bit ćemo nesretni. Tugovat ćemo, plakati… Ali, to kako ćemo život nastaviti opet je u našim rukama…

ljudi koji frustracije vlastitim životom obavijaju fatalističkim tlapnjama o tome da su htjeli nešto drugo, ali ih je sudbina gurnula u život koji ne žele, moraju shvatiti da je taj loš, frustrirajući život u kojem pate – njihov izbor. Očito loš…

I sama sam tijekom života živjela s frustracijama (a tko nije?), mislila da su stvari kojima nisam bila zadovoljna bile takve zato što moraju biti, tumačila samoj sebi da se sve, pa i ono što nas troši, muči, ždere, mora proživjeti do kraja, jer sve ima svoj vijek trajanja, ide od točke A do točke B u beskraju… No, kad sam prebacila tu famoznu pedesetu, a to je bilo prije tri godine, počela sam gotovo nesvjesno rekapitulirati svoj život. To je vrijeme suočavanja, tko to, naravno, želi učiniti, jer i to može boljeti. Nije lako sebi priznati pogreške koje su na kraju koncipirale jedan dio našeg života. Nije lako prihvatiti post festum vlastitu odgovornost, a još je manje lagano pomiriti se s time da je moglo biti bolje, ili barem drugačije, da nije bilo te proklete sklonosti samozavaravanju, prihvatiti vlastite odluke iz prošlosti, ne mučiti se krivnjom zbog pogrešnih izbora i ne patiti zbog života kakav je mogao biti…

I sama sam tijekom života živjela s frustracijama (a tko nije?), mislila da su stvari kojima nisam bila zadovoljna bile takve zato što moraju biti, tumačila samoj sebi da se sve, pa i ono što me  muči i ždere mora proživjeti do kraja…

Samozavaravanje je užasno jaka droga. Opojna, oslobađa te odgovornosti da se pokreneš i promijeniš smjer… Samozavaravanje je, na primjer, razlog što sam pet godina, od 25.-te do 30.-te godine, provela u toksičnoj vezi koja me je emotivno razdirala i ubijala. Sjećam se kako sam svoj osjećaj duboke nesreće samoj sebi objašnjavala fatalističkim sranjima o ljubavi kakva se doživi jednom u životu, o okolnostima koje tu ljubav određuju, a na koje ja ne mogu utjecati, o tome kako moram tu ostati dok veza, kakva god da jest, sama od sebe ne izgori… I izgorjela je, nakon pet godina.

U ILUZIJI JALOVE LJUBAVI

U tih pet godina ja sam samu sebe držala u zarobljeništvu iluzije. Vjerojatno zbog toga što sam se bojala ostati sama, što je neobično budući da sam veći broj mladenačkih godina bila više sama nego u nekoj vezi. Dakle, tada to nisam vidjela. Sad vidim i znam. Zapravo, vidjela sam i znala sve i tada, no bježala sam u iluziju… I tada je, dakle, sve bilo u mojim rukama. Mogla sam otići, ali ja sam izabrala ostati. Mogla sam pokušati biti sretna, ali ja sam izabrala biti nesretna. Mogla sam izaći na sunce, ali ja sam izabrala živjeti u tami jalove ljubavi, ako to mogu tako nazvati… Da sam izabrala ono što nisam, i otišla, plakala bih, naravno. Tuga se mora isplakati. Ali, osjećaj slobode i punog života vratio bi mi se puno brže…

Tako je s mnogim stvarima u životu koje u nas utisnu pečat nezadovoljstva, frustracije, osjećaj nesreće. Najlakše je reći: “Radim ovo zato što moram, iako to ne volim. Nemam  izbora, jer imam kredite, školsku djecu, ovaj mi posao daje društveni status koji želim zadržati…”, ili “Ostajem u lošem braku/vezi zato što nemam izbora, jer ne radim, nemam svog novca, djeca su tu, kako ću sama, uživam u bogatstvu…” ili “Trpim nečiju zloću jer nemam izbora, ne mogu promijeniti majku, prijateljicu koju poznajem od djetinjstva, svekrvu, šeficu na poslu…” – slobodno nastavite niz navođenjem drugih uloga… Da, najlakše je pred samom sobom, ali i pred drugima, udijeliti sebi milosrdan argument da je nešto onako kako jest zato što nemamo drugog izbora.

Izbora imamo, pitanje je samo jesmo li spremni krenuti tim putem. Jer, sve ima svoju cijenu. Nevoljeni posao, šeficu koja te zlostavlja, loš brak, neželjeni studij… – sve to možemo ostaviti i izabrati nešto drugo…

Izbora imamo, pitanje je samo jesmo li spremni krenuti tim putem. Jer, sve ima svoju cijenu. Nevoljeni posao, šeficu koja te zlostavlja, loš brak, neželjeni studij… – sve to možemo ostaviti i izabrati nešto drugo. Nešto što će nas više ispunjavati, u čemu ćemo se ostvariti kao osobe koje su na svijet došle sa svim mogućim potencijalom emocija, kreativnosti, inteligencije… Najlakše je ostati u onome što nas iscrpljuje, ma koliko to zvučalo apsurdno. Iskoračiti iz toga, zalupiti vratima, krenuti u potragu za boljim za sebe znači preuzeti rizik da možda neće ispasti kako priželjkujemo, da će nam možda biti i gore nego što je sad, da nećemo biti sretni, ali i da će biti upravo onako kako želimo… O, da, strahovi su jednako jake brane za promjenu kao i samozavaravanje. Strah te paralizira ako mu to dopustiš. No, ono što bi svatko trebao znati je da iskorak koji napravimo sam po sebi, dakle neovisno i o konačnom rezultatu, predstavlja golem napredak. Prvi korak je najteži. Kad njega učinite, bit će malo loših situacija iz kojih će vam biti teško otići zbog straha ili samozavaravanja…

Imamo li, dakle, izbora? Da, uvijek. Može biti dobar ili loš. Svaki izbor koji smo napravili vodeći se iskrenošću prema sebi, intuitivnim osjećajem da je to za nas i željom za promjenom za nas je – dobar. Sve što biramo na temelju straha od promjene ili zbog samozavaravanja, za nas je pogubno. I zato, birajte – dobro! Kako god bilo poslije toga, bit će bolje od fatalističkog prepuštanja…